O stanju u UKC – u Tuzla govorilo se mnogo. Medijski članci puni su naslova o aparatima koji ne rade, o pacijentima koji se šalju u druge gradove, o manjku ljekara i osoblja….
I dok se saopćenjima za javnost oglašavaju političke partije, presipajući uglavnom iz šupljeg u prazno i prebacujući krivicu jedni na druge, svoje iskustvo o usluzi u UKC – u opisala je jedna Tuzlanka. Nerijetko su građani i sami imali slična iskustva, kupovali lijekove i sve ono što bi jedna bolnica ili klinički centar ( kako god odlučili da se zove) trebala imati. Status A.Ć. prenosimo u cijelosti….
Baka, 94 godine, tokom noći pala. Jutros ranom zorom zovi čovjeka, moli da dođe i razvali vrata jer je baka na podu ne može ustati i otvoriti vrata. Ključ nije izvukla, naravno. Ušla u stan, baka leži već satima na podu, smrznuta, klima radi , u stanu kao u frižideru. Leđa crna od pada. Zovi hitnu, dođoše odmah. Doktor divan, pregleda baku i kaže ovo je za Gradinu, mora baka na snimanje. Dečki baku u kolica staviše, I odvezoše nas na mjesto, nedo bog nikome. Gradina.
Zaprimi nas jedna doktorica, kaže prvo moraš baku na snimanje. Pomože ona meni baku izgurati na hodnik sa onim kolicima I kaže hajde sada dole niže, kad završiš sa snimanjem vrati se. Guram baku, kolica se raspadaju, rupe po hodnicima, upadnem u rupu baka krikne, boli je. Završilo snimanje, vratimo se na hirurgiju, nigdje nikoga da pomogne. Čekaj doktoricu ono dođe doktor. Kaže nema lomova, dobro je prošla, nije ni udar, piše tamo nešto, baka jauče od bolova. Pitam imaju li šta da joj daju protiv bolova kaže nema. U momentu se izgubi, dolazi treća doktorica kaže pa zar niste gotovi, rekoh ništa nam doktor ne reče samo je otišao. Zove ga ona, kaže joj otišao negdje da vidi ima li šta protiv bolova da nađe da baki da ali nema. Otpušta nas ta treća doktorica, kažem joj dobro VI funkcionišete u ovom raspadu sistema, ona samo odmahnu rukom I reče žao mi je što baki nemamo šta dati da ublaži bol, kad dođete kući odmah joj dajte. Zovem hitnu da dođe po nas, doktorica uze kolica I pomože mi baku izvesti na hodnik. Čekaj i čekaj nema vozila hitne pomoći. Tu na glavnim vratima sretnem Dr. broj 2, izvinjava se što nije našao tabletu, neugodno čovjeku. Gledam u njega i razmišljam položio Hipokratovu zakletvu, hoće pomoći pacijentu, trči na drugi odjel tražiti tabletu, daje sve od sebe dok ga sistem uništava..i njega i pacijenta. Valja biti karakter i ostati čovjek u tom nehumanom sistemu i uređenju. Divim se takvim doktorima.
Dolazi neko vozilo hitne pomoći dovozi čovjeka na ortopediju, kad je vozač ostavio čovjeka oblasnim mu da čekamo vozilo, ako nije problem da nas on do Irca odveze, a da kaže kolegama da ne dolaze. Čovjek ljubazan, odmah pristade i tako i bi. Dođosmo konačno kući.
Sjednem, zbunjena od svega što sam vidjela i samo mislim Bože daj nam zdravlja.
Gradina se raspada, zdravstveni sistem u kolapsu dok se dečki vozaju u helikopteru. Bahatost političara je suvišno i komentarisati. Rasparčali bi i uništili sve..ako već sve i nije uništeno. Nasuprot njima imamo ljude koji trče po tablete, guraju kolica iako su doktori, daju sve od sebe da pomognu pacijentu i to sve s takvom ljubaznošću da sam ostala zaprepaštena.
Razmišljam nešto, sada mnogo bolje razumijem sve ljude koji su otišli iz BIH, mora da su imali neko slično iskustvo koje im je otvorilo oči. Ja uvijek s nekim pink naočalama okolo hodam, u svom mikrosvijetu i meni dobro. Ali danas kad ih skidoh, dobih želju da i ja s djetetom momentalno odlepršam odavde… Djeca i svi mi zaslužujemo bolje jer bolje može .Neka je Bog na pomoći svima koji ostaju