Uskoro se bliži 8. mart – Međunarodni dan žena. Dok se kupuju pokloni, žene širom svijeta i iz dana u dan poručuju da još uvijek nisu ravnopravne, da su diskriminisane, nezaposlene i što je najgore od svega doživljavaju nasilje koje u nekim slučajevim prelazi u femicid.
Međunarodni dan žena pokrenuto je prije nešto više od 100 godina s cilje da žene ukažu na svoju emancipaciju, da su ravnopravne u svakom položaju kao i muškarci.
Simbol ovog dana je crveni cvijet, odnosno karanfil ili ruža.
Gledajući statističke podatke, gledajući dešavanja u protekloj godini, gledajući stravična ubistva žena koja se samo nižu, umjesto simboličnog smisla za borbu svaka druga ako ne i svaka žena pristala bi da 8.mart prođe bez cvijeta ali da ih se poštuje i uvažava.
Ubistvo za ubistvom u TK
Prošlo je šest mjeseci od okrutnog i brutalnog ubistva Nizame Hećimović u Gradačcu. Brojni protesti protiv femicida su iza nas. Poslano je nekoliko zahtjeva nadležnim institucijama u Bosni i Hercegovini.
Šest dana nakon događaja u Gradačcu: Prve reakcije nadležnih
Traže se reakcije, traže se odgovori, no još uvijek nisu poznati svi detalji onoga šta se a šta nije uradilo u proteklom periodu kako bi spriječili nova ubistva žena. Mnogi su se oglašavali, krivnja je prebacivana sa institucija na institucije ali zajedničkog rješenja nije bilo.
Od ubistva u Gradačcu, skoro 100 osoba u TK zatražilo pomoć u sigurnim kućama
Sudeći prema posljednjim dešavanjima nije ništa. Sada je još veći strah, jer upravo oni koji bi trebali da nas štite od toga, nose titulu počinilaca.
Ubijena je Amra Kahrimanović. Ubijena brutalno sedmog februara ispred ugostiteljskog objekta u Tuzli. Počinilac je policijski službenik Elvis Ćustendil koji je 16 metaka ispalio u pravcu Amre iz službenog oružja, a na dužnosti nije bio.
Pitate se kako je to moguće? Kako je moguće da policijski službenik koji nije na službenoj dužnosti nosi službeno oružje.
Ubistvo počinio policijski službenik, bit će predat Tužilaštvu TK
U ovom slučaju mogao je jer nakon odlaska na godišnji odmor, službeno oružje ponio je sa sobom sa kojim se slobodno kretao ulicama.
Ko je napravio propust?
Dan nakon ubistva oglasili su se i iz Uprave policije MUP-a TK, kazavši kako će snositi posljedice oni koji su napravili propuste.
Korman: Ćustendil bio na godišnjem, a pucao iz službenog oružja
“ Njegova je obaveza da ostavi. Njegov neposredni rukovodilac je trebao utvrditi da on nije ostavio oružje. Ukoliko se utvrdi da su propustili da urade određenu službenu radnju snosit će i određenu sankciju”
U javnosti su se pojavile špekulacije da je Ćustendil imao psihičkih problema što je dodatno otvorilo lavinu pitanja: Kako osoba kao takva može raditi u policiji; rade li policijski službenici ljekarske preglede; ima li sredstava za toga?
Većina policijskih službenika u TK zadnji sistematski pregled imali prije 30 godina
Niz pitanja, niz odgovora. Pojedini policijski službenici u Tuzlanskom kantonu, odnosno oni koji rade 30 godina posljednji ljekarski pregled imali su 1993. godine. Razlog tome je kako su rekli iz Uprave policije, nedovoljno sredstava jer se njihovi pregledi razlikuju od drugih. Tako ni Ćustendil ljekarski pregled nije radio trideset godina.
Svi navedeni razlozi bili su okidač za organizovanje protestne šetnje od ugostiteljskog objekta ispred kojeg je Amra ubijen pa sve do zgrade MUP-a TK, ali i to da Federalna uprava policije preuzme istragu u ovom slučaju.
Već na prvom održanom, podnijeta je građanska inicijativa sa nekoliko zahtjeva, među kojima su između ostalog smjena ministra unutrašnjih poslova Hajrudina Mehanovića i komesara. Zahtjevi su predati Skupštini TK koja je zakazala hitnu sjednicu.
Nadajući se traženim ostavkama, sjednici Skupštine prisustvovali su brat i sin ubijene Amre Kahrimanović.
Umjesto polemike o tome, zastupnici u Skupštini usvojili su zaključke o stanju sigurnosti a tražili su i od FUP-a da brza istragu i da o svemu obavijesti javnost. Ostavki nije bilo.
Sa istim zahtjevima protesti su ponovljeni i sedam i 14 dana nakon ubistva. Kažu, neće stati dok za njihove zahtjeve ne bude bilo sluha.
JOŠ JEDNO UBISTVO U TUZLI
I dok javnost čeka na rezultate istrage, događa se još jedno ubistvo, ponovo u Tuzli. I ponovo muškarac ubio ženu. Policijski službenici u naselju Lipnica kod Tuzle u porodičnoj kući pronašči su beživotno tijelo Selme Baluković a pored nje i povrijeđenog muškarca koji je odmah prevezen u UKC Tuzla i podvrgnut operativnom zahvatu.
Iz Tužilaštva Tuzlanskog kantona potvrdili su da je riječ o ubistvu i da je najvjerovatnije, sudeći prema preliminarnim prikupljenim dokazima, počinilac njen suprug. Na tijelu žene pronađene su povrede na vratu i ubodna rana u predjelu grudnog koša.
Još jedna ubijena žena u Tuzli, za sada jedini osumnjičeni suprug
Istraga je još uvijek u toku, naređena je obdukcija, svi dokazi i materijali predati su na vještačenje a kuća u kojoj se ubistvo dogodilo zapečatćena je i obezbijeđena.
Niz kao da se samo nastavlja i sada se postavlja pitanje da li transparenti, poruke „Nijedna više“ imaju uticaja ili će vremenom izgbiti boju?
Postavlja se pitanje da li je Tuzlu i Tuzlanski kanton pogodila pandemija femicida kojoj se još ne nazire kraj?
Šta kažu statistike?
Prema studijama Svetske zdravstvene organizacije, ubistva žena od njihovih intimnih partnera čine između 40% i 70% svih ubistava žena.
Na svaku ženu koja je ubijena ili bila izložena fizičkom nasilju korišćenjem vatrenog oružja, dolazi daleko veći broj žena koje doživljavaju pretnje oružjem.
Prema nezvaničnim i nepotpunim statistikama u BiH od 2017. godine skoro 70 žena je ubijeno od strane njihovih trenutnih ili bivših partnera.
U zadnjoj godini od 7 žena koje su ubijene, 2 su ubijene pred svojom djecom, 5 ih je ubijeno u svom domu, 1 na radnom mjestu i 1 u kući u kojoj se sakrivala od svog ubice.
Od 2017. godine skoro 70 muškaraca je ubilo skoro 70 žena. 70 muškaraca, počinitelja koji su nečiji očevi, sinovi, braća, kolege.
Zločin iz mržnje: Jesu li strah i sram vrijedni ljudskog (ženskog) života?
U zadnjoj godini 7 muškaraca je počinilo ubistvo svoijh partnerica pištoljima, lovačkim puškama, sjekirom i golim rukama.
Statistika zabrinjavajuća, a vjerovatno bi i brojke bile veće da se nasilje prijavljuje, s obzirom na to da se na godišnjem nivou u BiH evidentira tri hiljade slučajeva nasilja ali samo prijavljenih.
Gledajući ove podatke postavlja se pitanje, imaju li žene razloga za obilježavanje 8. marta i hoće li do tog datuma biti još jedna ubijena žena?
