Zamislite da neko cijeli život mora dokazivati da može, dok ga drugi uporno uvjeravaju da ne može. Zamislite da vaše dijete, brat, sestra ili prijatelj od prvog dana nosi etiketu “drugačiji”, iako je, u srcu i duši, isto tako vedar, radoznao i pun snova kao i svi mi. Zamislite da baš svaki dan obuvamo šarene čarape.
Takav je put mnogih osoba s Downovim sindromom – put na kojem ih društvo često posmatra kroz ono što ne mogu, umjesto kroz sve ono što mogu. A mogu puno. Mogu voljeti, učiti, raditi, stvarati, sanjati i, što je najvažnije, biti ravnopravni članovi zajednice ako im pružimo priliku.
Svake godine, 21. marta, obilježavamo Međunarodni dan osoba s Downovim sindromom, podsjećajući se da različitost nije prepreka, već bogatstvo. Ovaj dan nije samo prilika da govorimo o izazovima, već i o uspjesima, talentima i potencijalima koji mogu procvjetati u okruženju punom podrške i razumijevanja.
Snaga volje i talenti koji pomjeraju granice
Jedan od najpoznatijih glasova u borbi za prava osoba s Downovim sindromom je Madeline Stuart, australska manekenka koja je pomjerila granice modne industrije. Kada su joj rekli da je nemoguće da postane profesionalni model, ona nije odustala. Ustrajno je trenirala, radila na sebi i pokazala svijetu da je ljepota univerzalna. “Moje najveće postignuće nije to što sam postala model. Najveće postignuće je to što sam promijenila način na koji ljudi gledaju osobe s Downovim sindromom”, rekla je Madeline u jednom od svojih intervjua.
S druge strane, u Španiji živi Pablo Pineda, prvi Evropljanin s Downovim sindromom koji je završio fakultet. Njegova diploma iz pedagogije nije samo lični uspjeh, već i poruka svim roditeljima i nastavnicima da djeca s Downovim sindromom mogu učiti, razvijati se i ostvariti akademske snove. “Kad mi kažu da ne mogu, to me samo motiviše da pokažem da mogu. Znanje je moć, ali i prilika da mijenjamo svijet”, istakao je Pineda.
Tu je i Isabella Springmuhl, dizajnerica iz Gvatemale koja nije mogla upisati fakultet mode zbog svog sindroma. No, to je nije zaustavilo. Danas njene kolekcije osvajaju svjetske modne piste, a odjeća koju stvara odražava autentičnost i ljubav prema različitosti. “Ne želim da me vide samo kao djevojku s Downovim sindromom. Ja sam umjetnica, kreatorka, neko ko sanja i ko stvara”, poručuje Isabella.
Ovo su samo neki od primjera koji pokazuju koliko su talenti osoba s Downovim sindromom raznoliki i koliko mogu doprinijeti društvu kada im se pruži podrška.
Inkluzija kao ključ za ravnopravnost
Iako su njihovi uspjesi inspirativni, put do priznanja nije bio lak. Osobe s Downovim sindromom i dalje se suočavaju s preprekama u obrazovanju, zapošljavanju i društvenoj uključenosti. Ipak, pozitivne promjene su vidljive. U mnogim zemljama, škole sve više praktikuju inkluzivno obrazovanje, koje omogućava djeci s Downovim sindromom da uče zajedno s vršnjacima. Kada im se pruže odgovarajući alati i podrška, oni mogu razviti svoje talente i doprinositi zajednici jednako kao i svi drugi.
Praksa je pokazala da djeca i osobe sa Downovim sindromom postižu bolje rezultate u inkluzivnim učionicama gdje uče zajedno s vršnjacima. Zašto je inkuzija važna potvrđuju i relevantna istraživanja koja potvrđuju da osobe sa Downovim sindromom ukoliko se zaposle i kada im se pruži prilika na poslu pokazuju visoku radnu etiku i posvećenost.
Inkluzija nije prvilegija već pravo, a društvena uključnost znači i podršku i prihvaćanje koje omogućava da se svi osjećaju kao ravnopravni članovi zajednice. Kada govorimo o inkluziji, ne govorimo samo o pravima osoba s Downovim sindromom; govorimo o društvu u kojem svaki pojedinac, bez obzira na svoje sposobnosti, ima pravo na obrazovanje, posao, prijateljstva i dostojanstven život.
Radna mjesta postaju otvorenija za osobe s invaliditetom, ali taj proces i dalje ide sporo. Primjeri poput Pabla Pinede ili kafića „Zmajevo srce“ u Tuzli koji zapošljava osobe s Downovim sindromom i drugim razvojnim teškoćama, pokazuju da inkluzija nije samo čin solidarnosti, već i ekonomski isplativa praksa. “Ne treba nam sažaljenje, treba nam prilika”, često poručuju osobe koje su se izborile za svoje mjesto u društvu.
Više prilika, manje barijera
Svake godine 21. marta mnogi ljudi širom svijeta obuvaju različite šarene čarape – jednostavan, ali snažan simbol prihvatanja različitosti. No, inkluzija ne smije biti samo simbolična, niti se smije svesti na jedan dan u godini.
Davanje prilike osobama s Downovim sindromom da se obrazuju, rade i budu ravnopravni članovi društva nije čin milosrđa, već čin pravde. Oni ne traže sažalčjenje ngo prilike. Njihovi talenti, upornost i ljubav prema životu obogaćuju cijelu zajednicu, i to je nešto što nikada ne bismo smjeli zaboraviti. Društvo koje prepoznaje njihove potencijale i stvara prostor za njihovu afirmaciju gradi svijet u kojem je različitost snaga, a ne prepreka. Na nama je da damo glas inkluziji, ne samo 21. marta, već svakog dana.
Možda će vas zanimati i ovo:
Taboo Show: Preuzimite digitalnu publikaciju „Budi vjetar promjene“
