Svaka priča preživjele žrtve genocida je teška, a julski dani za njih tjeskoba. Najradije bi kažu šutjeli. No, da bi buduće generacije znale šta se dešavalo 1995. godine, prenose svoje bolne priče.
Gledajući i pokazujući nam mjesto predviđeno za mezar brata Alije, Bećir Mehmedović se sjeća julskih dana ‘95. Nerado, ali veli, kao da je jučer bilo. Iz Konjević Polja je došao u Srebrenicu i bio tu do 11. jula, kada je šumom krenuo tražiti spas. Susretao se na tom putu sa rođacima ali većina nije preživjela.
”Ja sam samo vikao, rođak, Ramize rođo đe si, on se javi odnekud daleko, pucali su, jedno 36 granata sam čuo, brojao sam, samo sam zalegao u neku rupaču, uši sam začepio”, prisjeća se Bećir.
A onda nastavio bježati. Takav mu je bio skoro svaki dan. 40 je trebalo da stigne do slobodne teritorije – Kladnja. Supruga sa petero djece bila je u Podorašju kod Srebrenika i o njemu ništa nisu znali. Priča nam da ga je pomisao na njih vodila ka slobodi i preživljenju. Posmrtne ostatke brata Alije još traži. Slušao je različite verzije priča o njegovoj smrti.
”Negdje su oni imali zasjedu, oni su otišli kontra, iz Vlasenice negdje gore. Na mjestu Ružina voda, tu mu se gubi svaki trag. Još jedan amidžić je bio, on se izvukao. On kaže bio mi brat ranjen. Opet čujem drugu priču, od drugih ljudi, pošto se zvao Alija, da su ga pritvorili tamo gdje su svinje i davali mu da jede sa svinjama”, navodi Bećir.
Želja mu je samo jedna, da dok je živ, pronađe Alijine posmrtne ostatke, ukopa ih u mezar kraj amidžića i tečića i dođe proučiti mu fatihu.
Upravo to je učinio Mirza Muhić, moleći se za ubijenog oca i tri amidže. U porodici Muhić u genocidu u Srebrenici ubijeno je 20-tak članova.
”Skoro svi moji muški članovi, punoljetni u to vrijeme su poginuli prilikom pada Srebrenice. Otac rahmetli je poginuo odmah na početku prilikom prvog granatiranja na lokaciji Buljim sa još tri-četiri čovjeka, on je bio zajedno sa Ninom Ćatićem kada se to desilo”, priča Mirza.
Posljednji put su se vidjeli ‘92, kada je Mirza sa bratom i majkom otišao za Bijeljinu iz koje su putem razmjene na slobodnu teritoriju izašli ’94. Do očeve smrti, čuli su se dva puta radio vezom.
”Sjećam se da smo ih svi očekivali da se vrate, da pređu, ali nažalost nisu, ali šta je tu je… Od čitave naše bliže rodbine samo su tri muška člana ostala. Prešao je djed, on je preselio prije pet godina, jedan amidžić koji je živ i koji se tu sa porodicom vratio, živi u rodnoj Voljavici. Kod mene neka koincidencija, starija kćerka se rodila na dašanji dan, tako da… nije ništa slučajno, što bi se reklo”, naglašava Mirza.
Dvije kćerke su sličnih godina koje je Mirza imao kada mu je ubijen otac. Pokušava im ukazati na ono što se desilo ’95. Isto čini i Bećir sa unučadima, koji su kao i on u Švicarskoj. Iako mu je teško, kaže, da se jedino kroz prisjećanje i podsjećanje, neće zaboraviti genocid nad nevinim narodom.
