Pred Vladom Federacije BiH u mandatu 2022–2026, na čelu s Nerminom Nikšićem, nalaze se dva ključna izazova čije će rješenje značajno utjecati na ukupnu ocjenu ove vlade. Prvi izazov odnosi se na energetsku nezavisnost, koja se dijelom tiče plina, ali je primarno fokusirana na električnu energiju. Situacija u kojoj se nalazi Elektroprivreda BiH, koja trenutno 75 posto električne energije dobija iz uglja – u trenutku kad je uglju u Evropi „odzvonilo“, rapidno će se pogoršavati. BiH se vraća u period prve petoljetke nakon Drugog svjetskog rata, kada je „elektrifikacija“ bila jedan od glavnih prioriteta vlasti, a osiguranje energetske nezavisnosti ključno za dalji razvoj zemlje. Plan koji je trebao postojati i biti proveden još jučer, uz široki društveni konsenzus, ne postoji ni danas niti je izvjesno da ćemo ga vidjeti uskoro, piše Analiziraj.ba.
Drugi izazov je porezna reforma, o kojoj se govori već punu deceniju. Prve kalkulacije i nacrti zakona rađeni su još 2015. godine, kada je premijer FBiH bio Fadil Novalić. Reformu su snažno podržavale i međunarodne institucije, koje su Novaliću dodijelile posebne savjetnike, a ti savjetnici „u miraz“ su ostavljeni i Nikšiću. U javnosti se pojavljivalo nekoliko verzija nacrta i prijedloga reformi, a neki od njih su stizali i do parlamenta. Međutim, tanka parlamentarna većina (SDA-SBB-HDZBiH) nije uspjela usvojiti ništa u punih osam godina mandata, iako je vrijeme bilo pogodno jer je postojao ekonomski rast. Tako je ovu „kontaminiranu“ materiju preuzela nova Vlada FBiH, obećavši da će djelovati brzo i efikasno.
Suštinski, trebalo je pojednostaviti porezni sistem i, koliko je moguće, smanjiti porezno opterećenje na rad, koje trenutno iznosi 70 posto. Nešto slično već je urađeno u Republici Srpskoj, pa je reforma imala cilj i ponovo uskladiti dva sistema unutar Bosne i Hercegovine. Pojednostaviti znači ukinuti krajnje anahroni pristup u kojem su plata, topli obrok i naknada za prijevoz tretirani različito – plata je oporeziva, dok topli obrok i naknada za prijevoz nisu, iako sve zajedno čini ukupni prihod radnika. Dodatno, valjda jedino u Federaciji BiH imate doprinose na platu, ali i doprinose iz plate, odnosno doprinose na teret poslodavca i doprinose na teret radnika, iako je država poslodavce obavezala da isplaćuju i jedne i druge doprinose. Ovaj sistem je vrlo teško objasniti bilo kome van BiH, jer postoje pojmovi „bruto 1“ i „bruto 2“ plate. Na konkretnom primjeru to znači da osoba koja ima neto platu od 1.000 KM, u svom ugovoru o radu vidi bruto 1 platu od 1.562 KM, no na sve to idu i dodatni doprinosi (bruto 2), što znači da je stvarni trošak za poslodavca, ili stvarna plata za radnika – 1.743 KM.
Veliki skok naprijed
Sve vrijeme i Novalićeva i Nikšićeva Vlada FBiH govorile su o trokoraku: Prva dva koraka odnose se na izmjenu Zakona o porezu na dohodak i Zakona o doprinosima, što bi rezultiralo pojednostavljenjem sistema i smanjenjem poreznog opterećenja na rad. U trećem koraku došlo bi do povećanja ne samo minimalne plate, već i svih drugih plata, kao posljedica manjeg poreznog opterećenja.
Koliko je poznato, niko nikada nije osporavao potrebu za rastom primanja radnika. Naprotiv, pokušala se kreirati win-win situacija u kojoj bi se poslodavci odrekli dijela profita, a država dijela poreza. Računica je bila da bi, uz ekonomski rast, uvećane plate radnici trošili, što bi se djelimično državi vratilo kroz druge poreze, poput PDV-a. S druge strane, poslodavci su računali da ih tržišni uvjeti svakako tjeraju na povećanje zarada radnicima kako bi ih zadržali, pa bi kroz ovu reformu dobili bolje plaćene i time zadovoljnije uposlenike.
Umjesto trokoraka, Vlada FBiH je 30. 12. 2024. napravila, što bi rekao Mao Zedong, veliki skok naprijed i bez bilo kakvih izmjena poreznog sistema podigla minimalnu neto platu sa 620 KM na 1.000 KM, odnosno minimalnu bruto 2 platu sa 1.060 KM na 1.743 KM. Istovremeno, ukinuta je uredba o pomoći radnicima koja je bila na snazi prethodne dvije godine i koja je omogućavala ad hoc porezno rasterećenje. Sporno je ne samo što se radi o skoku od 60 posto, već i o činjenici da je sve urađeno u nevrijeme – na kraju godine, kada se šalju još samo čestitke, želje i pozdravi, a nikako porezne šok mjere. Izostala je i bilo kakva komunikacija s javnošću, niti je poznato postoji li ikakva pisana analiza koja je Vladi FBiH bila vodilja. Netragom je nestao i sad već čuveni Goran Miraščić, jedan od ekonomskih savjetnika kojeg je Nikšić „u miraz“ dobio od Novalića i koji je do sada bio javni tribun o ovom nimalo jednostavnom pitanju. Time je stvoren dojam, koji se i inače veže uz ovu Vladu FBiH, da odluke lomi preko koljena, odnosno da odokativno dodaje začine u čorbu u kojoj se svi krčkamo.
Strukturni problem koji postoji u bosanskohercegovačkom društvu i koji je u deceniju dugoj debati potpuno ogoljen jeste da 95 posto radnika ne zna kolika je njihova bruto plata, iako se ona nalazi u ugovoru o radu. Još manje ih zna i razumije ovaj komplikovani porezni sistem u kojem postoji i bruto 2 plata koju oni zarade svakog mjeseca. Dijelom je razumljivo da se obični ljudi zanimaju samo za neto platu ili za svoja ukupna primanja na kraju. Situacija bi se znatno promijenila ako bi se stvari posmatrale kako je uobičajeno u svijetu, posebno na Zapadu: Radnik s poslodavcem ugovara bruto platu i postoji visok stepen razumijevanja da država poreze uzima od radnika. Poslodavca država oporezuje na druge načine, kao što su porez na dobit ili porez na imovinu.
Premijer FBiH Nermin Nikšić kontradiktornom i krajnje populističkom argumentacijom opravdao je povećanje minimalca bez porezne reforme, navodeći kako je godišnja dobit firmi u FBiH oko pet milijardi KM te je red da dio kolača podijele s radnicima. Dobit i isplata dobiti također se oporezuju, i ako je Vlada FBiH smatrala da u tom segmentu postoji potreba da se porezno opterećenje poveća, prosto je mogla povećati porez na dobit. Ovim je nesrazmjer između poreza na dobit, koji je 10 posto, i poreza na rad, koji ostaje 70 posto, samo povećan. Nije jasno kako Nikšić svojim pravedničkim mačem bije, recimo, banke, koje bilježe rekordne dobiti i koje odluka o višem minimalcu nikako neće opteretiti. Ako se radi o želji da se bogatstvo pravednije distribuira unutar društva, to se ovim neće desiti, jer se rad oporezuje sa 70 posto – bez obzira na iznos plate. Procentualno, isto poreza i doprinosa izdvaja i onaj ko ima 1.000 KM platu, Nikšić koji ima 4.000 KM i onaj ko ima 10.000 KM.
Princip arbitrarnosti
Jednom uvedeni minimalac od 1.000 KM nemoguće je poništiti, bez obzira na to kakve će on posljedice imati. Vjerovatno neće nastupiti ni ekonomski armagedon, kako najavljuju poslodavci, niti je sve bezazleno, kako se čini po stavu vlasti. Ostaje da se na Vladu FBiH izvrši snažan pritisak da najduže do kraja januara izađe s konkretnim prijedlogom porezne reforme. Strukturna izmjena koja bi imala dublje društvene posljedice bio bi sistem u kojem bi radnicima na njihove račune lijegao ukupni iznos onoga što zarade u jednom mjesecu, odnosno ono što se sada naziva bruto 2 platom. Kada bi svakog prvog u mjesecu radniku na račun leglo 1.743 KM, a potom sutradan on bio u obavezi da sa svoga računa Federaciji BiH uplati 743 KM na ime poreza i doprinosa, potpuno bi se drukčije gledalo na premijera koji čas glumi Che Guevaru ili Robin Hooda, a čas nekog vuka s Wall Streeta koji se voza u skupom Touaregu.
Jedino gore po sve, pa i po samu Vladu FBiH, bilo bi da požar pokuša gasiti, kako je već najavljeno, subvencijama i podsticajima. To bi bilo dodatno jačanje principa arbitrarnosti (koji se opet veže za ovu Vladu FBiH, posebno u slučaju neradne nedjelje i izuzeća od neradne nedjelje), umjesto izgradnje jasnog, predvidivog i za sve jednakog sistema. Ako se krene putem subvencija koje bi dodjeljivao neki Vojin ‘Djeda Mraz’ Mijatović, neminovno bi se nemali broj firmi morao „isključiti“ na način da se, naprimjer, podrže samo obrtnici, ili samo mala preduzeća ili samo oni koji nemaju poreznih dugovanja… To bi stvorilo dodatno nezadovoljstvo i sumnje u regularnost i pravednost procesa, posebno u trenucima kada Vlada FBiH pokazuje hroničnu nesposobnost da konzistentno raspodijeli skromni budžet namijenjen podršci filmovima ili kulturnim manifestacijama.
