Da postoji Olimpijska disciplina pod nazivom ,,kukanje“ sigurno je da bi ljudi sa naših prostora iz godine u godinu osvajali zlatnu medalju i to bez premca. Dominantna teza svakodnevnih razgovora u kafićima ,restoranima ali i prilikom spontanih i slučajnih susreta upravo je žaljenje. Žalimo se drugima na loše vrijeme,  na nedovoljno zarađenog novca, na to što nas naše dijete nedovoljno sluša, na to što ove godine ,,samo“ jednom možemo otići na more ,što nam je neko nešto loše rekao ,ili nas nije dovoljno pohvalio ukratko žalimo se drugima a time i sebi kontinuirano na sve i svašta. Sigmund Freud je jako lijepo rekao ,,Dobro pazi na svoje misle ,jer ti si taj koji ih sluša“.

Kada se stalno žalimo drugima naše misli poprimaju otužne boje pesimizma koji na koncu postaju neki oblik ,,samoostvarujućeg proročanstva“ odnosno ono na šta se žalimo a šta u svojoj osnovi nije ništa drugo doli naša percepcija postaje naša surova stvarnost iz koje se ne možemo nikako izvući upadajući tako u majku svih klopki ,onu koja je po nas i najopasnija. Onu koju postavljamo samima sebi. I kada kažete ljudima da se ne trebaju toliko žaliti, da sve što im se dešava pogledaju sa vedrije strane, da nije sve tako crno kako izgleda itd. dobivate uvijek isti odgovor – nisam ja rođeni optimista. Ja samo ,,realno“ sagledavam stvari.

Velika je zabluda vjerovati kako se optimisti i pesimisti rađaju. Ne, oni nastaju kroz vrijeme, baš kao i sve druge navike. Optimizam ili pesimizam jesu navike kao i sve druge. Naviknuti smo da gledamo crno. I onda vidimo, naravno, u svemu samo i jedino to crno, bez obzira koliko maleno bilo baš kao u sljedećoj priči znakovitog naziva:

Šejhove tri tačke

Šejh je imao mnogo učenika. Kako je vrijeme prolazilo, mnogi su napredovali. Neki postadoše vekili, a neki i sami šejhovi.

Jedan od najstarijih učenika, koji je bio beskrajno odan svome šejhu, sve je to posmatrao nadajući se da će i on dobiti željeno unapređenje.

Nakon nekoliko godina strpljivog čekanja, odluči da pita pa reče:

“Poštovani šejhu, znaš da sam ti uvijek bio odan, činio sam sve što se od mene tražilo i učio sam sve što sam trebao naučiti. Ipak, mnogi napredovaše, a ja ostah tu gdje sam bio kada sam i došao. Molim te, objasni mi zašto je to tako? Šta mi fali i gdje griješim?”

Šejh na to odgovori: “Već dugo čekam da me to pitaš. Pitanje je kompleksno i potrebno mi je da se pripremim kako bih ti mogao dati pravi odgovor. Dođi u ovo vrijeme sljedeće sedmice.”

Tako i bi. Sljedeće sedmice učenik dođe i šejh ga odvede u jednu veliku prostoriju koju je samo za tu namjenu svježe okrečio, pritom nacrtavši samo tri male crne tačke na desnoj strani zida.

Šejh upita: “Moj učeniče, šta vidiš u ovoj sobi sada?”

Učenik poče pažljivo promatrati i utom primijeti tri male crne tačke. Pomisli: “To je to. To je test kojim želi da provjeri koliko sam pedantan i detaljan i koliko obraćam pažnju na sitnice.” Napokon reče: “Vidim ove tri crne tačke.”

Šejh se na to gromoglasno nasmija i reče: “Od ovolikog bijelog ti vidiš samo te tri crne tačkice. E to je razlog zašto do sada nisi napredovao. Dobro savladaj današnju lekciju jer ona je najvažnija od svih koje si ikada imao.”

U životu, također često previdimo i uzimamo zdravo za gotovo, odnosno podrazumijevamo mnoštvo dobrih i odličnih stvari koje imamo i koje nas okružuju (baš poput ogromne bjeline koju učenik nije primijetio), a sav svoj fokus i svu energiju usmjeravamo na neuspjele pokušaje i razočarenja.

Ti tzv. problemi koje imamo najčešće su upravo one tri crne tačke na zidu. Mali su i potpuno beznačajni ako uzmemo u obzir široke horizonte i sagledamo cijelu sliku, a ipak njima se nekako najveći dio života samo i bavimo.

Previše je negativnosti, svi samo gledaju šta im nedostaje, šta ne valja u zemlji u kojoj žive, porodici, kod njihovih prijatelja i u njihovom životu općenito, potpuno zaboravljajući onu veliku bjelinu koja ih okružuje – one dobre stvari koje već imaju ili posjeduju njihove porodice, prijatelji, države, pa i oni sami.

Za kraj dopustite mi da sa Vama podijelim jednu korisnu vježbu. Preporučujem Vam da je radite svaki put kada osjetite da je sve crno, da je Vaš život pakao iz kojeg nema izlaza, kada se počnete previše žaliti drugima i kada počnete sažalijevati sebe.

Uzmite olovku i papir i napravite jednu vertikalnu liniju po sredini papira. Na lijevoj strani napišite sve na što se žalite u svom životu i sa čime niste zadovoljni. Pišite slobodno što više (to je jako dobro da očistite svoju podsvijest i olakšate dušu. Papir svakako trpi sve). Kada završite sa desne strane počnite pisati sve ono što imate u životu (činjenica da vidite, čujete, hodate, jedete, pijete, da nemate neku terminalnu bolest, da Vam djeca nisu postali ono najgore, da ste u braku, da Vas ne boli ništa, da bez problema udišete, da normalno i bez bolova spavate itd.). Dakle sve ono što imate, a što poput one velike bjeline jednostavno zanemarujete.

Zapamtite, ono na što se Vi u ovom trenutku žalite jeste nešto za što se neko drugi na nekom drugom kraju planete u ovom momentu iskreno moli.

Kada završite ovu vježbu pogledajte papir.

Nije sve tako crno-zar ne?

Tekst je preuzet s Kenan Crnkic blog stranice www.pazikojegvukahranis.com, gdje možete naći još obilje motivacijskog sadržaja. Pored navedenog, na web stranici www.tvojnovipocetak.ba možete preuzeti dodatne praktične alate za Vaš osobni rast i razvoj, kao i besplatan pristup istoimenom transformacijskom predavanju kojeg je dosad odslušalo više od milijun ljudi!

Sponzorisan članak