Više od šest hiljada ljudi korača trasom kojom su Srebreničani prije skoro trideset godina pokušavali doći do slobodne teritorije – Tuzle ili Kladnja. Mnogo manje nego što ih je tog jula 95. godine hodilo takozvanim putem spasa, ali mnogo više nego ranijih godina.
”Imamo dosta veterana koji su već 20 godina sa nama i onih koji su deset i više godina sa nama i svi oni su poveli svoju djecu sa sobom. Tako da je ovaj Marš mira najmlađi odnosno onaj sa najviše mladih ljudi”, rekao je u izjavi za RTV Slon Suljo Čakanović, predsjednik Pododbora za “Marš mira”.
A među takvima je Bekir. Već deset godina na ovakav način odaje počast onima kojima je ovo bio put smrti, ali i onima kojima je to bio put spasa.
”Ne postoji ono nešto što se može iskazati kakav je to osjećaj. U jednom trenutku osjeća se čovjek zadovoljno što je uspio da pređe taj put i ispuni ono što je sebi zacrtao a u drugom trenutku obuzimaju ga osjećaji jer to prolazi sa ljudima koji su taj put prošli ‘95”, navodi Bekir Mehić, učesnik Marša mira.
Danas je ovo put opomene za istinu o genocidu u Srebrenici. Stazom dugom oko stotinu kilometara od Nezuka do Potočara učesnici Marša mira pješače tri dana.
Svaki pređeni korak ovih ljudi odzvanja tugom i bolom a svaka kap znoja sa njihovog čela puna je nade i borbe – za istinom i pravdom.
”Mi to radimo za naše djedove, familiju što su poginuli što nisu prešli preko šume. Došao sam da odam počast da pokažem narodu iz Francuske jer dolazim otamo, da vide šta se desilo, da je bio genocid i da se narod sjeća da se nikad ne zaboravi šta se desilo”, navodi Mešan Bešić, učesnik Marša mira.
Dvadeseti je ovo Marš mira a upravo je to poruka svih ovih godina – podsjećati i opominjati. Da se nikad ne ponovi i da se na negiranje genocida konačno stavi tačka. U nepreglednoj koloni našli su se brojni učesnici iz drugih zemalja koji će tu poruku prenositi svijetu.
”Da se ne zaboravi to je uvijek ista poruka. Ja sam uvijek uz bosanski narod mene ništa ne može zaustaviti da dođem”, kazao je Sahit Hotić, učesnik Marša mira.
Pa čak ni visoke temperature zbog kojih je broj medicinskih intervencija povećan. Istrajni u svom cilju, učesnici dnevno pješače oko 30 kilometara.
”Skoro na svakom pedlju imamo podršku medicinskih ekipa. Imamo povećan broj intervencija jer imamo toplotni udar jer u koloni od šest hiljada ljudi manje više potroši se kiseonik i bude to još komplikovanije ali spremni smo da se odupremo tim izazovima”, navodi Suljo Čakanović, predsjednik Pododbora za “Marš mira”.
U tome im pomažu i volonteri Crvenog križa. Ove godine ih je više od 100 od čega najviše njih iz Tuzlanskog kantona.
”Na samom Maršu mira naši volonteri u ovom zdravstvenom dijelu će biti podijeljeni u devet pješačkih timova koji će duž trase Marša mira pješačiti sa učesnicima i pružati i neophodnu fizičku pomoć ali obratit će pažnju i na taj psihološki momenat gdje će suosjećati sa članovima porodica”, istakao je Abdurahman Aljić, koordinator aktivnosti Crvenog križa na Maršu mira.
Učesnici bi u Potočare trebali stići sutra a dan kasnije prisustvovati kolektivnoj dženazi u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.
Ove godine na kolektivnoj dženazi biće ukopani posmrtni ostaci još 14 žrtava genocida a za više od hiljadu njih se još traga.
Ovo su imena žrtava koji će biti ukopani 11. jula
Hasib (Uzejir) Efendić – 1931. godine,
Ćamil (Uzejir) Efendić – 1928. godine,
Mehmed (Daut) Krdžić – 1961. godine,
Sabrija (Asim) Omić – 1966. godine,
Mušan (Ramo) Šiljković – 1956. godine,
Sakib (Ragib) Harbaš – 1975. godine,
Beriz (Omer) Mujić – 1978. godine,
Ahmet (Ismet) Jašarević – 1971. godine,
Nevres (Mehmed) Salihović – 1970. godine,
Ibrahim (Muharem) Salkić – 1935. godine,
Midhat (Adem) Bašić – 1973. godine,
Hajdin (Kadrija) Mustafić – 1959. godine,
Latif (Arif) Mandžić – 1964. godine
Hamed (Ibrahim) Salić – 1927. godine
