” Dobro sam živa šta sam sve preživjela, valja u danu izgubit 50 članova”, ovu rečenicu Muniba uvijek kaže kada se prisjeti onih koje su 95te u Srebrenici od nje oteli, mučili i na kraju ubili. Umori se, priča nam nabrajajući svih 50 članova porodice kojih nema više među živima.
Borba za pravdu ne jenjava iako, kaže, zna da neće doći.
“Najveća mi je želja u životu da dođe pravda, da se svi koji su počinioci, kasapini, da svi budu zatvoreni”, kaže nam Muniba Mujić, preživjela žrtva genocida.
To kaže nije samo njena želja, nego želja svih majki koje su izgubile svoje najbliže. Zbog toga svakog jedanaestog zajedno s njima prisjeća se lica najmilijih. Vrijeme za njihove porodice je stalo i mjeri se samo nadom i sjećanjima.
“ Svaki 11ti me boli, svaki 11 u Srebrenici ukopi ponovo boli, uvijek rane otvorene, srce otišlo”, navodi za RTV Slon Muniba Mujić.
Njihovu borbu za pravdu nastavit će mlađe generacije. Kažu, puni elana i želje da se genocid u Srebrenici nikada ne zaboravi – oni će opominjati.
“ Jer znamo prvo koliko je to bitno generaciji koja je prošla Srebrenicu, koliko je to bitno majkama Srebrenice i jako je bitno da učestvujemo na ovakvim događajima koji izgledaju kao mala stvar a uopšte nisu”, istakla je Kanita Dizdarević, učenica Behram-begove medrese Tuzla.
So na ranu su im, kažu nam žene Srebrenice, dešavanja u Gazi. Baš kao i Srebrenica tako je i Gaza postala sinonim za nepravdu, stradanje i patnju. Iako se fizički nalaze na različitim geografskim područjima, stanovnici dijele istu sudbinu.
“ Isti iscenarij, kada ih vidimo duša te zaboli, ni krivi ni dužne, opet porodice se protjeruju, istjeruju ih, ubijaju zašto. Stop ratu, svima evo poručujemo, žao nam je svih žrtava i svih onih koji ni krivi ni dužni stradaju”, istakla je Nura Begović, predsjednica Udruženja “Žene Srebrenice”.
I poručivat će kažu sve dok mogu. Iz dana u dan nedostajanje ne prolazi, jer svoje najmilije odnosno skoro sedam hiljada žrtava danas viđaju samo na fotografijama ili u dolini bijelih nišana.
