Ljudi oduvijek vole priče. One koje objašnjavaju nepoznato, prenose mudrost i bude emocije. Legende, mitovi i običaji nisu samo sjene prošlih vremena oni su živo naslijeđe koje se danas koristi da bi se izgradila autentičnost mjesta, oblikovao kulturni identitet i ispričalo ono što ni hiljadu slika ne može dočarati. U svijetu u kojem se turisti sve više okreću doživljajima umjesto razglednicama, priče su ono što ostaje u sjećanju.
Od Kleopatrine plaže do kralja Artura
Putujemo svijetom i nailazimo na tragove drevnih legendi koje se i danas, vješto upakovane, prodaju kao dio turističke ponude. Tako su Kleopatrine plaže, rasute duž mediteranske obale, postale sinonim za ljubavnu raskoš, a Troja i dalje živi kroz priče o Heleni i konju koji je promijenio sudbinu civilizacija. Britanski kralj Artur i njegov mač Excalibur danas donose milione posjetilaca koji žele osjetiti duh viteštva, bez obzira na to koliko istorijskih dokaza o njegovom postojanju zapravo postoji.
Kada istorija postane legenda
Zanimljivo je kako se legende širom svijeta često vežu za stvarne historijske ličnosti. Nije to slučajno. Kroz mitove se ti ljudi uzdižu iznad svakodnevice i postaju više od samih sebe, simboli vrijednosti koje društvo želi pamtiti i prenositi dalje. Tako Kleopatra nije samo egipatska vladarka, već oličenje zavodljivosti i moći. Kralj Artur nije samo legendarni britanski kralj, već simbol pravde i hrabrosti.
Na Balkanu se sličan mehanizam može primijetiti u načinu na koji se predanja povezuju s imenima poput Ajvaz-dede, Mehmeda II Osvajača, pa i mnogih narodnih junaka i junakinja. Granica između istorije i mašte se briše, jer ono što publika zapamti, zapravo vječno živi, pa tako vrlo često i za sugrađane koji su bili specifični po nekoj svojoj karakterisici ili poslu koju su radili na sebi svojstven način dodajemo epitet legendarni. Brojne takve primjere možemo naći u svakoj mikroj sredini pa ne čudi tako ni čest žargonski bosanski izraz – otišao u legende.
Balkanski mitovi: Neispričano blago
Zadržimo se na Balkanu, prostoru bogatom pričama, mitovima, vjerovanjima i simbolima. I ovi prostori, pa i Bosna i Hercegovina imaju priče koje su jednako moćne, ali još uvijek čekaju da ih ispričamo kako dolikuje.
Na obroncima crnogorskih i bosanskih planina još se šapuće o vili Ravijojli. O njenoj ljepoti, snazi i slobodi. Bila je čuvarica prirode, ali i žena koja ne pristaje da bude ničija. U narodnim pričama nestaje onog trenutka kada je neko pokuša vezati za sebe, kao tihi protest protiv posjedovanja onoga što treba biti divlje i slobodno.
Zmajevi, vode i kameni svjedoci
Istočna Bosna čuva još drevnije mitove, one o zmijama i zmajevima koji čuvaju pećine i rijeke. U jednoj od najpoznatijih predaja, zmaj iz planine se pojavljuje jednom u sto godina kako bi prebrojao blago koje mu niko ne smije ni pokušati ukrasti. Takve priče, prenošene s koljena na koljeno, oblikovale su strahopoštovanje prema prirodi i vjeru da ono što ne razumijemo ne treba provocirati.
U Sarajevu, voda s vrela Bosne nosi svoju legendu: ko je jednom pije, uvijek se vraća. Koliko puta su izgovorene te riječi onima koji su odlazili, misleći da će zauvijek ostaviti dom za sobom? A ipak, vraćali su se, ako ne fizički, onda u mislima, u čežnji, u snovima. Ta voda je postala simbol vjernosti korijenima.
Vjera, sloboda i ženska hrabrost
U srednjoj Bosni, Ajvaz-dedo je 40 dana molio za vodu kako bi spasio svoje selo. Kada se stijena pred njim razdvojila i voda potekla, narod je povjerovao da se ustrajnošću i vjerom može pobijediti i ono što djeluje nemoguće. Danas, hiljade ljudi iz svih krajeva dolaze na Ajvatovicu, ne samo kao vjerski obred, već i kao podsjećanje da se pred životnim preprekama ne odustaje.
Sličnu tišinu čuva i Djevojačko turbe u Gornjoj Tuzli. Legenda kaže da je mlada djevojka, prkoseći austougarskim vojnicima, radije odabrala smrt nego život bez slobode (odrubljene glave trčala do mjesta da prenese poruku o dolazećoj okupatorskoj vojsci, na mjestu gdje je pala sagrađeno je turbe, samo je jedna od legendi koje se vezuju za ovo turbe). Danas to mjesto nije samo kameni spomenik, već sveto tlo koje posjećuju žene, ostavljajući cvijeće, molitve i šapat podrške. Turbe je postalo simbol ženske hrabrosti i unutrašnje snage, ali i tihe pobune protiv nepravde.
Zašto uopšte stvaramo legende?
Legende nisu nastale slučajno. One su bile način na koji su naši preci pokušavali razumjeti svijet. Kada nauke nije bilo, postojale su priče, o nebu koje plače, zemlji koja vrišti, zvijezdama koje bdiju. Kroz njih su ljudi lakše podnosili gubitke, objašnjavali nesreće, pa čak i ljubavne patnje, te smirivali strahove. U tom smislu, legende su bile prvi oblik psihološke i duhovne podrške.
I danas se te priče čitaju, gledaju slušaju i pričaju, ne zato što vjerujemo primjera radi u zmajeve, već zato što nam treba smisao, poruka, utjeha.
Danas legende doživljavamo kao zabavu, dok su nekada bile sredstvo preživljavanja, duhovne orijentacije i emocionalnog rasterećenja.
Legende u odgoju i obrazovanju
Uloga legendi nije prestala s dolaskom škole, naprotiv. Kroz njih djeca uče vrijednosti, prepoznaju dobro i loše, stiču osjećaj pripadnosti. Učitelji i roditelji kroz legende djeci približavaju kulturnu baštinu, ekologiju, hrabrost, poštovanje. Legenda tako postaje most između prošlog i budućeg.
Zato ne čudi što se sve češće legende pretaču u dječije knjige, crtane filmove, stripove, čak i edukativne video igrice i podcaste.
I upravo tu „leži“ njihov potencijal kao načina da se djeci približi kulturno naslijeđe kroz bajke ili druge popularne formate. Čak i podcasti i YouTube sadržaji za djecu mogu imati tu funkciju.
Kad vile dobiju Netflix
Mitovi su se preselili u savremenu kulturu. Možda ih više ne slušamo uz ognjište, ali ih gledamo na ekranima. Marvelovi filmovi, fantazija poput “Igre prijestolja”, serije inspirisane vukodlacima i vampirima (Grof Drakula je također jedna od legendarnih priča koje su diljem svijeta postale poznate) sve to pokazuje koliko mitovi i dalje žive, samo u novim oblicima.
Od Marvelovih filmova do Netflix serija, legende su osnova mnogih savremenih priča.
Zašto onda ne bismo i naše balkanske priče pretočili u serije, podcaste, video sadržaj? Ravijojla zaslužuje svoju ekranizaciju jednako kao i Viking Ragnar.
Šta se dešava s legendama koje niko više ne priča?
Neke legende nestaju. Ili ih niko više ne zna, ili su potisnute jer se nisu uklapale u dominantne narative. Zaboravljene legende nestaju tiho, bez opraštanja. A s njima nestaje i dio nas. Zato je važno dokumentovati, digitalizovati i ponovo ispričati sve ono što su bake šaptale dok su plele, ili što su djedovi pripovijedali uz ognjište.
U vremenu kada se sve bilježi, ne smijemo zaboraviti bilježiti ono najvrijednije.
Muško, žensko i mitsko
Zanimljivo je pogledati kako mitovi oblikuju uloge muškarca i žene. U mnogim starim pričama muškarci su heroji, vladari, ratnici. Ali postoji i druga strana, žene poput Ravijojle, djevojke poput one iz Gornje Tuzle, vile i zaštitnica, donose nježnu, prkosnu, često žrtvenu snagu. Kroz takve priče može se čitati i odnos društva prema rodnim ulogama, nekad i danas.
Muško ženski kontrast u legendama i mitovima jednako je intresantan i za savremeno društvo.
Upravo zato legende mogu biti i alat za osnaživanje, jer ako su žene bile junakinje u pričama predaka, zašto ne bi bile i danas?
Legenda kao duša mjesta
Upravo takve legende daju “dušu” destinacijama. One čine da selo postane svjetski poznato, da planina dobije ličnost, da rijeka ima glas. Tamo gdje drugi grade atrakcije, mi imamo emociju. I tu leži naša prilika.
Dok strani turisti traže autentičnost, istinu i doživljaj, mi im možemo ponuditi upravo to. Umjesto da razgledaju, mogu da osjete. Umjesto da samo fotografišu, mogu da se povežu s mjestom i njegovim ljudima.
Kako se priče pretaču u doživljaje
Tematske ture, vodiči-pripovjedači, suveniri sa simbolima iz mitova, interaktivni QR kodovi pored spomenika koji vode do kratkih video priča, sve to može oživjeti legende na moderan način. Lokalna priča može postati iskustvo koje turisti pamte cijeli život. Naš mit, njihovo otkriće.
Vrijeme je da ispričamo svoje priče
Dok se drugi oslanjaju na globalno poznate figure, mi imamo čitav svijet koji još nismo do kraja ispričali. Imamo Ravijojlu, Ajvaz-dedu, nepoznate junakinje iz tuzlanske tišine, zmajeve iz pećina i vodu iz vrela koja zove nazad. Vrijeme je da te priče ožive: u nama, u turistima, u medijima, u svakom ko želi da osjeti da je na mjestu koje ima srce.
Jer legenda traje onoliko dugo koliko se priča. A mi imamo šta pričati.
Možda će vas zanimati i ovo:
Taboo Show: Preuzimite digitalnu publikaciju „Budi vjetar promjene“
Večeras se obilježava Noć vještica, jeste li našli odgovarajući kostim?
Uskoro “udara” prvo džemre, evo šta ono predstavlja
