Trend iseljavanja mladih ali i kompletnih porodica, već godinama predstavlja veliki problem u Bosni i Hercegovini. Ovaj trend nije zaobišao ni Tuzlanski kanton kao najmnogoljudniju sredinu u našoj zemlji. No, vrlo rijetko ili nikako, sa porodicama i radno sposobnim stanovništvom ne iseljavaju se stariji članovi domaćinstva. Prema podacima Udruženja penzionera, većina njihovih članova živi od minimalne penzije, a troškovi uglavnom odlaze na plaćanje režija, kupovinu hrane i lijekova, a primanja su uglavnom nedostatna da podmire mjesečne troškove života.
S druge strane, prema načelnim podacima Centra za mentalno zdravlje, u porastu su oboljenja iz spektra anksiozno depresivnog poremećaja, te demencije, dok su prema podacima Zavoda za javno zdravstvo Federacije BiH, pored oboljenja krvožilnog sistema i karcinoma i moždani udari među najčešćim oboljenjima stanovništva. Sve češće viđamo i oglase za „tete čuvalice za starije osobe“.
SVE VEĆI BROJ DOMOVA ZA STARE
Svi ovi podaci mnogima su smjernice za pokretanje novih biznisa i usluga poput otvaranja domova za skrb i njegu starijih osoba. Jednostavnom pretragom na internetu možete pronaći podatak da je samo u Tuzli osnovano više takvih ustanova i to jedna javna i osam privatnih. Opravdanim se postavlja pitanje adekvatnog smještaja pomenute, vrlo osjetljive kategorije stanovništva, obzirom da vrlo često i same porodice imaju dilemu kako skrbiti u odsustvu ili kako skrbiti prema bolesnom članu porodice, pri tome, odluku nerijetko uvjetujte i vrlo tradicionalna sredina u kojoj ostavljanje roditelja na brigu drugima ili institucijama nije opće prihvaćena ili je osuđujuća. Korištenjem ECR alata, nastojali smo ispitati mišljenja ljudi o ovoj temi. Tokom prikupljanja informacija i kroz razgovore sa nekoliko osoba, ispostavilo se da ima i onih koji ne podržavaju ostavljanje bližih članova porodice na brigu nekoj ustanovi kao što je Dom za stare. Među njima je i Tuzlanka Mirha Smajlović.
„Imam starije roditelje, oni su čitav život ulagali u mene kao osobu, nisam ostala dužna ali smatram da je ljudski čin da brinem o njima. To je moje mišljenje, a s druge strane, kao volonterka u domovima za starije imala sam dosta negativnih iskustava“, kazala je Smajlović. 
Mirha je kroz učešće u raznim nevladinim organizacijama radila kao volonterka u Domovima za stare. Kaže da je to bilo prije nekoliko godina, ali je mišljenja da se ni danas ništa nije promijenilo. Ističe da bi, generalno u većini Domova za stare trebala biti bolja zdravstvena njega, ali da bi trebalo zaposliti i više radnika.
„Prolazeći kroz taj neki period prijašnji i ovo sadašnje stanje, ništa se nije znatno popravilo što se tiče domova. Druga stvar je i zapošljavanje novog kadra, to bi možda pospješilo da se institucija izbori o toj kategoriji društva, o starima, a i uslovi, koliko god da se ulaže, nisu najbolji. Kad neko ostavlja osobu, on ostavlja i povjerenje, ne ostavlja samo svog roditelja nego i povjerenje tih ljudi“, dodala je Smajlović.
“MAJKA JE VIŠE PUTA POKUŠALA SEBI ODUZETI ŽIVOT”
S druge strane, postoje i oni koji su svoje povjerenje ipak dali institucijama i ustanovama kao što su Domovi za stare i iznemogle. Zbog prirode bolesti svoje majke ovu tešku odluku donijela je i jedna naša sagovornica, kojoj smo zbog njenog zahtjeva, zaštitili identitet.
„Sve je krenulo prije 30 godina, toliko majka boluje od šizofrenije. Bilo je više pokušaja suicida, teško se nositi s tim. To se vuklo bila je u pelenama, ženu sam našla da je čuva, ja sam išla prije posla, poslije posla.. međutim, ona to nije htjela“, priča nam sagovornica.
Tada je naša sagovornica shvatila da joj je potrebna pomoć. Odlučila ju je potražiti u jednoj od ustanova na području Tuzlanskog kantona, čiji uposlenici se brinu o starijim i iznemoglim osobama uključujući i one koji imaju određene zdravstvene probleme. Sada je kaže, zdravstveno stanje majke mnogo bolje.
„Period adaptacije trajao je oko tri sedmice. Sedamnaesti dan odobrena mi je posjeta, otišle smo sestra i ja. Mene je jako brinulo šta ću zateći, u kakvom će stanju majka biti… Kad smo došli, ona se smije, ja nju tri godine nisam vidjela da se smije. Nadzor je stalno, 24 sata, ljekari su tu stalno, pod terapijom je, dobila je pomagalo, kupaju je. Ima i radionice, ide rjeđe, ali se uglavnom druži“, priča nam sagovornica, čiji je identitet poznat redakciji.
“DOBILA JE SJAJ U OČIMA”
Slično iskustvo, koje se ogleda u promjenama u ponašanju ali na bolje, osobe koja je u Domu, ima još jedna naša sagovornica, kojoj smo također zaštitili identitet. Njena majka prije odlaska u Dom nije hodala, što se promijenilo nakon nekoliko mjeseci boravka u ovoj ustanovi.
„Kad smo je smještali u Dom, moja majka je bila nepokretna, u kolicima. Mi smo je hranili, nije mogla sama držat kašiku, nije mogla sama držat šolju. Davale smo joj vodu, vodili je u wc, bukvalno je bila u kolicima. Nakon šest – sedam mjeseci boravka u Domu, sama je stala na svoje noge, počela je bolje da jede, promijenila je raspoloženje, postala je puno veselija. Dobila je sjaj u očima koji je bila izgubila“, rekla je ova sagovornica čiji je identitet poznat redakciji RTV Slon.
PRIVATNI ILI JAVNI DOM ZA STARE?
Majka ove naše sagovornice boravi u jednom privatnom Domu za stare i iznemogle na području Tuzle. Prednost privatnim u odnosu na javne ustanove za smještaj starih osoba, dala je, zbog, kako kaže, boljih uslova.
„Soba je bila veća, svaka soba ima svoje kupatilo. Također, imaju lift i dozvoljavali su s vremena na vrijeme posjete”, kazala je naša sagovornica.
Da su uslovi života i boravka dobri i u javnim institucijama, tvrdi i Mirsad Bakalović, direktor Doma penzionera Tuzla. U ovoj ustanovi trenutno boravi više od 200 korisnika, koji, kako navodi Bakalović, imaju svu potrebnu uslugu.
„Imaju usluge ne samo smještaja, već usluga ishrane, tri obroka dnevno, ako su dijabetičari onda i užinu. Tu su usluge čišćenja, pranje veša, posteljine, odjeće. Imaju usluge ljekara. Sve terapije koje piju mogu im davati naši ljekari i tehničari, ako su dijabetirači stručne osobe im daju inzulin. Također imaju usluge fizioterapeuta koji s njima rade ako je to potrebno“, rekao je Bakalović. 
Ljekari i drugo medicinsko osoblje, dostupni su i majkama naših prethodnih sagovornica. One ističu da su zadovoljne uslugom koju dobijaju njihove majke, te da im zbog toga, bez obzira što su cijene boravka prilično visoke za njihov standard, nije žao izdvajati i više novca.
„Plaćamo 900 i nešto maraka. Majka nije dementna, ali je suicidalna, može bit agresivna. Njen smještaj je među najskupljim grupama“.
„Smatram da je cijena koju plaćamo realna, mi plaćamo mjesečno to njeno stanovanje tamo. Ona ima hranu, liječničku njegu, oni se brinu za ljekare, za lijekove, s obzirom da nosi i pelene, oni i to obezbjeđuju. Mislim da je realna“.
U Domu penzionera Tuzla, cijene su nešto drugačije i to naspram kategorije korisnika. Postoji cjenovnik za pokretne, nepokretne i teško bolesne osobe.
„U prvoj kategoriji cijene se kreću od 700 KM za dvokrevetnu sobu, a za jednokrevetnu 800 KM. U drugoj kategoriji preferiramo dvokrevetne jer se radi o korisnicima sa težim dijagnozama, ali ko insistira jednokrevetna je oko 1100 KM, a dvokrevetna je 920 KM, a ako osoba koristi pelene to je plus 50 KM dodatno mjesečno. To su otprilike te cijene“, kazao je Mirsad Bakalović, direktor Doma penzionera Tuzla.
ŠTA SA ONIMA KOJI NEMAJU NIKOGA, A NE MOGU DOBITI MJESTO U DOMU?
Kada su u pitanju osobe koje dolaze iz socijalno ugroženih porodica, Bakalović dodaje da troškove snosi resorno ministarstvo.
Međutim, ima i onih osoba koje ne mogu dobiti svoje mjesto u nekoj od ustanova za starije i iznemogle, a uz to nemaju članova porodice koji bi se pobrinuli o njima. U takvim slučajevima, vrlo često bitnu ulogu igraju volonteri Crvenog križa. Kada je u pitanju konkretno Tuzla, gradski Crveni križ ima poseban program za njegu i pomoć u kući.
„Već devet, deset godina koliko pomažemo našim sugrađanima starijim od 65, a i onim mlađim koji imaju potrebu za njegu pomoći u kući. Može se samo reći da ljudi žive sami da nemaju nikoga. Crveni križ pruža tu mogućnost da oni ostanu u njihovom domu, to je naš cilj, naš moto je da je kod kuće najljepše i trudimo se da takve osobe što više vremena provedu u svojim domovima“, kazala je Jasmina Muftić, odgovorna sestra za Program njege i pomoći u kući pri Crvenom križu grada Tuzla. 
S ciljem dodatne pomoći i unaprjeđenja života osoba treće životne dobi, grad Tuzla je u saradnji sa gradskim Crvenim križom i Švicarskim Crvenim križom, prije dvije godine izradio Strategiju za ovu kategoriju društva.
„Prvenstveno je napravljena Mreža aktivnog starenja koja pokušava tu populaciju okupiti, da ne budu marginalizirani od strane društva. Ta Mreža je uspjela okupiti te ljude, a gradske vlasti su omogućile da koriste prostore mjesnih zajednica, da se druže, da imaju različite aktivnosti, a ne da se zatvaraju i da zbog toga imamo posljedicu mnogih oboljenja“, dodaje Muftić.
U konačnici, gdje god da borave – kod kuće, u privatnom ili javnom Domu za stare i iznemogle, svi naši sagovornici saglasni su da osobe treće životne dobi zaslužuju kvalitetnu brigu.
