Svake godine tokom mjeseca maja i juna Bh. povorka ponosa nam priredi društveno korisne medijske kampanje koje govore o temama koje tište LGBTIQ+ zajednicu u BiH. Svaka povorka do sada je imala neku temu u fokusu, pa je tako prošle godine tema bila savezništvo, a godinu prije toga u srži teme je bila porodica sa simboličkim sloganom “Ponosno zajedno”.
Ove godine, tema koja je u središtu propitivanja i osvještavanja jeste svepristuno nasilje koje postoji nad LGBTIQ+ osobama u našem društvu. Pod sloganom “VOLIM da se ne bojim” poručuju da je ljubav uivjek jača od straha i nasilja.
“Uz prisustvo ljubavi i sigurnosti oslobađamo se straha u svakodnevnom životu, te nastojimo živjeti ponosno naše autentične živote u svim njenim sferama. Želimo ovim sloganom poručiti da VOLIMO da se ne bojimo šetnje kroz park sa našim partnerima_cama, druženju i neprešućivanju priča o našim životima, slobode u rodnom izražavanju, slobode i sigurnosti na radnom mjestu, u porodici i institucijama. VOLIMO da se ne bojimo biti ono što jesmo – autentične individue.” – navode u saopštenju povodom ovogodišnje teme.
Razgovarali smo sa Ivanom Arapović, članicom Organizaionog odbora Bh. povorke ponosa povodom ovogodišnje kampanje, kako bismo saznali zašto baš ova tema, koliko su važne lične priče iz zajednice, te koji to oblici nasilja postoje nad LGBTIQ osobama i koje posljedice ostavljaju na njihov život.
Ovogodišnja kampanja je kreirana kroz video poruke LGBTIQ+ zajednice, te informativne i satirične video zapise. Šta želite postići ovom kampanjom?
Kampanjom se želi osvijestiti postojanje nasilja nad LGBTIQ+ osobama koje se ili ne prijavljuje zbog straha od daljnjeg nasilja i/ili diskriminacije ili se kao takvo ne prepoznaje. Živimo u društvu u kojem se nasilje u velikoj mjeri normaliziralo i postalo sveprisutno, te kako doživjeti nasilje kao dio marginalizirane skupine znači da smo još više nezaštićene_i. Ovom kampanjom želimo skrenuti pažnju na sve oblike nasilja koje doživljavaju LGBTIQ+ osobe, te istaknuti borbu za dostojanstven, siguran i autentičan život.
Koliko su važne lične priče iz LGBTIQ+ zajednice koje imate u okviru ovogodišnje kampanje?
Lične priče izuzetno su važan dio ovogodišnje kampanje budući da same LGBTIQ+ osobe javno pričaju o svome iskustvu te pokazuju hrabrost, ne odustaju od autentičnog života usprkos nasilju koje su doživjele_i. Kroz lične priče možemo vidjeti dvije poruke. Jedna od njih jeste da se podigne razina svijesti o nasilju nad LGBTIQ+ osobama. Kao što možete vidjeti gledajući kampanju radi se o nasilju u javnom prostoru, nasilju na radnom mjestu, nasilju u obitelji. Druga poruka koje se šalje kroz lične priče jeste vidljivost LGBTIQ+ osoba u bosanskohercegovačkom društvu, tu smo i oduvijek smo bile_i tu. Ovogodišnja povorka je peta po redu i vidljivost LGBTIQ+ osoba u našem društvu jedna je od značajnih ostvarenja. Kada mlade osobe postanu svjesne da nisu same, da postoji još osoba poput njih u ovom društvu, to osnažuje osobu, smanjuje strah. Nisi sama, nisi sam veoma je važna poruka.
Kada govorimo o oblicima nasilja najviše se stavlja fokus na fizičko nasilje. Međutim vi ste se osvrnuli i na psihološko, verbalno, ekonomsko i druge vrste nasilja. Možete li nam reći nešto više o psihološkom nasilju, koje se čini da je često a teško prepoznatljivo?
Najviše se spominje fizičko nasilje zato što se najlakše prepoznaje. Psihološko nasilje je suptilno, često upakovano u neki oblik brige za drugu osobu dok se zapravo radi o kontroli.
Psihološko nasilje traje duže vremena upravo iz razloga što se ne prepoznaje lako. Često osobe koje su preživjele psihološko nasilje kažu da nisu znale_i imenovati što se zapravo događa, samo su male_i čudan osjećaj koji je govorio da nešto nije uredu.
Osim psihološkog nasilja kampanjom smo obuhvatile i druge oblike nasilja koji se u našem društvu teže prepoznaju poput ekonomskog nasilja, seksualnog nasilja, partnerskog nasilja, institucionalnog nasilja.
Kakve posljedice ostavlja psihološko nasilje na život LGBTIQ+ osobe?
Psihološko nasilje, kao i svi drugi oblici nasilja, dovode do gubitka samopozudanja osobe koja je preživjela nasilje. Nasilnik_ca suptilno odvajaju osobu od prijatelja_ica i/ili članova obitelja često uz romantični pokušaj i manipulaciju, poput “ja tebe volim i želim provoditi vrijeme samo s tobom, zar ti mene ne voliš?”. Kada se osoba izolira, nema priliku s drugom osobom podijeliti ono što joj se događa te njezina jedina istina postaje ono što nasilnik_ca govori.
Kao posljedica psihološkog nasilja osoba gubi interes za svakodnevne aktivnosti i obveze, razvijaju se anksiozni i/ili depresivni simptomi, javljaju se različiti oblici samoozljeđivanja.
Osoba koja je preživjela nasilje često razvija osjećaj krivnje posebno u kasnijim fazama oporavka, pitajući se kako je mogla ili mogao sebi dopustiti da se to desi.
Da li su javne ustanove nadležne za brigu o mentalnom zdravlju dovoljno senzibilizirane za rad sa žrtvama psihološkog nasilja?
Da bi se pružila adekvatna podrška osobama koje su proživjele bilo koji oblik nasilja, važno je da osobe koje pružaju psihosocijalnu podršku budu adekvatno educirane za rad s osobama koje su preživjele nasilje. Ono što sam ja imala priliku vidjeti u praksi je to da određeni Domovi zdravlja imaju kvalitetno educirano osoblje koje je na vlastitu inicijativu potražilo dodatnu edukaciju, što dovodi do nejednakog pristupa adekvatnoj zdravstvenoj zaštiti i potrebi za sistemskim rješenjem odnosno edukacijom zdravstvenog kadra od kojeg se očekuje da radi sa osobama koje su preživjele nasilje.
Gdje zajednica može tražiti pomoć ili savjet u slučaju nasilja?
Zajednica najčešće traži pomoć u nevladinim organizacijama koje pružaju usluge psihoterapije i/ili savjetovanja, poput Krila nadei Mentis centra u Sarajevu, udruženja Sensus u Mostaru, udruženja Novi dan iz Banjaluke, Centar za psihoterapiju Budi OK iz Bijeljine i slični centri.
Moram spomenuti kako je simptomatično da su to nevladine organizacije i kako LGBTIQ+ osobe izbjegavaju javne institucije poput Domova zdravlja ili bolnica zbog straha od diskriminacije koja je nažalost česta, straha od neželjenog autovanja od strane zaposlenog osoblja. Ovdje govorimo o institucionalnom obliku nasilja koje je jako često.
Imate li neku poruku za LGBTIQ+ osobe koje se suočavaju sa nekim oblikom nasilja?
Poruka koju želim poslati LGBTIQ+ osobama koje doživljavaju bilo koji oblik nasilje jeste: Sve je u redu s vama i niste same_i.
