/Razgovarala: Albina Vicković/
/Prevoditeljica za ukrajinski jezik: Anna Kozemjakin/
Prošlog vikenda, 24. februara, navršila su se dvije godine kako je Rusija počela sveobuhvatni rat protiv Ukrajine. Ono što je počelo tada, nazvano specijalnom vojnom operacijom za denacifikaciju danas je dvogodišnji rat koji je raselio preko 6,3 miliona ljudi koji i dalje žive kao izbjeglice širom svijeta. U februaru ove godine procijenjeno je da, kada bi ovog momenta rat bio zaustavljen, obnova i oporavak ratom razorene Ukrajine koštao bi 486 milijardi dolara u narednoj deceniji.
Regionalnom konferencijom o „Dezinformacijima i malignim stranim uticajima“ u organizaciji Balkanske istraživačke mreže u BiH i u saradnji sa Britanskom ambasadom u BiH – u Sarajevu je obilježena dvogodišnjica rata u Ukrajini. Konferencija je ujedno bila i prilika da za čitatelje uradimo i ekskluzivni intervju sa Viktoriia-om Romaniuk, gostujućom profesoricom na Odsjeku za komunikologiju i medijske studije Univerziteta Carlos III u Madridu.
Pitanje: Dvije pune godine su iza nas od kako je počeo rat u Ukrajini. U tom kontekstu koliko je rat utjecao i utiče na medijske profesonalce i djelatnike, od promjene načina obavljanja svakodnevnog posla – do promjene tema o kojima reporteri izvještavaju?
Odgovor: Nakon početka rata medijski prostor u Ukrajini se jako promjenio. Neki novinari su dobili otkaze, neki su se morali odseliti van države. Sve televizije su se fokusirale na samo jednu temu i samo su se prikazivale vijesti koje su donosile izvještaje i dešavanja na ratnom polju i sa teritorija koje su bile okupirane ili ratom zahvaćene. Novinari iz regija Dombasa i Luhanska, okupiranih teritorija, nažalost dobili su otkaze i morali su napustiti zemlju. U tom momentu, svi, manje ili više postaju online novinari/ke za kanale poput YouTuba, Telegrama ili sličnih kanala.
Kako sam već naglasila, informisanje je sve više počelo prelaziti u online prostor, na društvene mreže i informacije su se plasirale u novim oblicima i novim formatima. Sve više se „strima“ a vodeći izvor informacija postaje YouTube. Mediji kao mediji – u onom obliku na koji smo do sada navikli, radio i tv stanice, nisu nestale, ali, više nisu imale isti prostor niti mogućnosti emitiranja programa i signala. Novinari koji su dobili otkaze, ma čak i oni koji nisu koji su imali kakve takve mogućnosti da se bave istraživanjima, postali su zabrinuti svojim ličnim situacijama i pitanjima, kako osigurati sigurnost za svoje porodice, kako se zaštititi, kako preživjeti, šta raditi. Danas, slika ukrajinskog novinarstva ima žensko lice jer su muškarci pod vojnom obavezom ili na ratištima.
Pitanje: Prema iskustvu naših kolega i kolegica koji su izvještavali tokom rata u Bosni i Hercegovini – niti su bili spremni, niti su učili o ratnom izvještavanju, a opet preko noći, postali su jedini glas prema svijetu koji je govorio o strahotama koje smo proživljavali?
Odgovor: Za Ukrajinu rat nije počeo 2022. godine nego 18. februara 2014. godine okupacijom Krima i traje već deset godina tačno, i u tom kontkestu, ako možemo to tako reći, za nas je veliki plus zapravo bila pandemija Covid -19, kada su, u manjoj ili većoj mjeri skoro svi poslovi prešli u online sferu. Sa pandemijom su se počeli koristiti novi online alati poput Zoom-a npr. za sastanke, poslovanje, ili jednostavno učenje. Njihovo korištenje i dalje razvijanje u nekom smislu su bili i okidač za promjenu svijesti i načina razmišljanja, odnosno shvatanje da iz bilo kojeg dijela svijeta možemo raditi za i u korist Ukrajine. Možemo reći, da smo, u neku ruku, bili spremni za sve što je uslijedilo, mogli smo odmah regaovati i krenuti u akciju.
Pitanje: za razliku od Ukrajine mi u BiH u ratu nismo imali mogućnosti online izvještavanja niti izvještavanja putem društvenih mreža. Možemo li povući paralelu sa kolegama u Ukrajini ili Gazi danas? Rat u Gazi je u historiji čovječanstva – najsmrtonosniji rat za novinare, reportere, medijske djelatnike. I pri tome, kada govorimo o Gazi – svjesni smo da veliki broj medijskih izvještaja nije vidljiv ili je cenzurisan ili se u medijskim izvještajima koristi ranije odobreni, rekla bih prilično diktiran i ograničen riječnik, čak i u svjetskim medijima za koje se vjerovalo da su nezavisni ili slobodni? Možemo li povući paralele o izvještavanju o ovim ratovima koji su nama geografski najbliži i najtragičniji?
Odgovor: Teško je povući paralele. Svaki je rat težak, specifičan i svaki rat je poseban. Za ukrajince – ovakav rat, rat ove vrste se dosta dugo nije desio. Iako smo bili spremni, bili smo i iznenađeni i dosta šokirani. Novinari također. Posebno je teško sjetiti se ubijenih na samom početku rata pored Buče i u Kijevskoj regiji. Što se desilo, desilo se, nažalost!
Pitanje: Kako osigurati tačnost i objektivnost informacija u ratnim i općenito vrlo politički nestabilnim vremenima – kada svjedočimo ratu ili imamo direktnu prijetnju ratom (ili indirektnu – sasvim je svjedno)? Kako razdvojiti informacije i propagandu bez obzira o kojoj strani u sukobu je riječ?
Odgovor: Već ili još 2014. godine mi smo počeli raditi sa našom publikom, sa našim ljudima. Učili smo ih, objašnjavali smo kako da razlikuju informaciju od dezinformacije, šta je lažna vijest, kako ona izgleda, šta ona tačno predstavlja. Već tada smo počeli edukaciju publike i rad na podizanju medijske pismenosti. Razvijali smo i razvijamo sopstvene ali koristimo i druge, programe i alate za provjeru činjenica i potvrdu, verifikaciju i validaciju informacija i vijesti. To je jedini način da se borite sa dezinformacijama ili propagandom.
Pitanje: Kako gledate na međunarodnu reakciju na rat u Ukrajini? Postoji li nešto što mislite da bi svjetska zajednica mogla ili trebala učiniti drugačije?
Odgovor: Svaka država širi svoju propagandu, bilo da je riječ o medijskim sadržajima ili kroz svoje različite politike i programe, obrazovne, ekonomske, politike iz oblasti kulture, i to je sasvim jasno i uobičajeno. Ako govorimo o eu -blogerima i njihovoj pojavi, o blogerima koji nisu predstavnici oficijelnih politika svoje države, koji pozivaju da se prestane sa fokusom na Ukrajinu ili iznose svoje stavove koje nisu u skladu sa stavovima njhove države da treba manje pomagati Ukrajini, blogere koji npr. šalju narative da se Ukrajina mora predati, da nam ne smiju slati pomoć ni oružje a to je nešto što se primjera radi dešava u Njemačkoj i Poljskoj, to je izuetno opasno. Ta vrsta narativa nije dio oficijelnog stava njihovih država ili političara koji su uz ili za Ukrajinu.
Pitanje: Kakvu budućnost predviđate za Ukrajinu nakon rata, i što mislite da će biti potrebno da se zemlja oporavi i ponovno izgradi?
Odgovor: ovom trenutku najbitnija je pobjeda. Čeka nas dug i težak put. Svi ste vidjeli da je Ukrajina u ruševinama. Godinama ćemo se oporavljati od svega. Ali je bitno da niko nikada ne postavi pitanje ili pod pitanje da li će Ukrajina pobijediti, da li će postojati ukrajinska nacija. Cjelovita Ukrajina će biti i takva će postojati! Nećemo dopustiti da iko dođe, bilo kakav vrag i da stavi upitnik nad tim da li smo i da li ćemo biti jedinstveni!
Anterfile:
Viktoriia Romaniuk, gostujuća je profesorica na Odsjeku za komunikologiju i medijske studije Univerziteta Carlos III u Madridu. Od 2015. godine, gospođa Rumaniuk bila je zamjenica direktora StopFake projekta i urednica ruskog servisa StopFake. Bivša je voditeljica Programa za medijsku komunikaciju na Ukrajinskom katoličkom univerzitetu. Učesnica je i govornica na međunarodnim konferencijama organizacija poput OSCE-a i NATO-a, o temama propagande i utjecaja medija. Članica je radne grupe „Nauči da razlikujemo“ – za novi obrazovni program o metodama i razvoju medijskog obrazovanja, partnerskog projekta IREX-a, odjela ukrajinske Vlade za administrativno osoblje i StopFake-a. Ovaj veliki nacionalni program finansiraju Ministarstvo obrazovanja Ukrajine, Ambasada Sjedinjenih Država i Britanska ambasada.
