Govor mržnje često povezujemo s eksplicitnim prijetnjama, uvredama i nasilnim retorikama. U bosanskohercegovačkom društvu najčešće se manifestuje kroz nacionalnu, religijsku i političku pripadnost, kao i kroz rodne i spolne podjele. Ovi oblici govora mržnje su prepoznati i često javno osuđeni. No, šta je s onim suptilnijim oblicima koji prolaze ispod radara?
Kako prepoznati govor mržnje?
Jedan od razloga zašto ih je teško prepoznati jeste tzv. trokut govora mržnje – tri ključna elementa koji određuju kada je govor problematičan: namjera, percepcija i posljedice. Nekada osoba ne mora imati svjesnu namjeru da nekoga povrijedi, ali njen govor može proizvesti realne posljedice. Takođe, kontekst i način na koji ga različite grupe doživljavaju igraju ključnu ulogu u tome da li će nešto ostati neprimijećeno ili izazvati reakciju. Kada je govor mržnje upakovan u humor, politički diskurs ili teorije zavjere, postaje još nevidljiviji – a samim tim i opasniji.
Da bi nešto bilo okarakterisano kao govor mržnje, mora ispunjavati tri osnovna kriterija: javnost govora, sadržaj govora i grupa koja se njime cilja. Drugim riječima, ako se problematičan govor dešava u javnom prostoru (mediji, društvene mreže, javana okupljanja i skupovi), sadrži uvrede, prijetnje ili diskriminaciju i usmjeren je na određenu grupu, ulazimo u opasnu zonu.
Zaštićene osnove su ključni pravni kriterij kada se govori o diskriminaciji i govoru mržnje. To su karakteristike pojedinaca ili grupa koje se zakonski štite od napada i stigmatizacije, uključujući: nacionalnu i etničku pripadnost; vjersku ili političku pripadnost; spol i rodni identitet; seksualnu orijentaciju; invaliditet; socijalni status.
Ko koristi govor mržnje?
Govor mržnje se ne pojavljuju slučajno. Prema istraživanju Waltera i njegovih saradnika, postoji nekoliko tipova ljudi koji se njima koriste, svaki s drugačijim motivima:
- Tražitelji uzbuđenja – Oni koji provociraju samo radi reakcije, žele pažnju i osjećaj moći. Njihovi komentari često zvuče kao „samo zezanje“, ali mogu imati ozbiljne posljedice.
- Defanzivni počinitelji – Ljudi koji vjeruju da „brane“ svoju grupu od prijetnji. Oni šire govor mržnje jer smatraju da su ugroženi, čak i kada realna prijetnja ne postoji.
- Osvetnici – Osobe koje koriste govor mržnje kao odgovor na percipiranu nepravdu. Njihov ton je često agresivan i lako može eskalirati u nasilje.
- Misionari – Ljudi koji su duboko uvjereni da je njihova mržnja opravdana, često vođeni ekstremističkim ideologijama. Njihov govor može imati najteže posljedice jer podstiče na djelovanje.
I dok neki od njih govore iz dosade, drugi to rade iz dubokog uvjerenja – ali rezultat ostaje isti. Govor mržnje stvara podjele, jača predrasude i može dovesti do stvarnih sukoba.
Govor mržnje i humor: Kada “samo šala” nije samo šala?
„Ne budi tako osjetljiv, to je samo vic!“ Koliko puta smo čuli ovu rečenicu? Ali humor nije uvijek bezazlen. Kada neko kaže: „Žene ne znaju voziti!“, to možda zvuči kao običan stereotip, ali kroz ponavljanje, takve izjave jačaju predrasude i oblikuju način na koji društvo posmatra žene.
Vicevi koji se zasnivaju na predrasudama nisu ništa manje problematični. Šale o Bosancima kao „glupima“, Škotima kao „škrtoj naciji“, Crnogorcima kao „lijenim“ ili ženama kao „lošim vozačima“ (osim što se prema ženama odnosimo sa predrasudama u ovom primjeru imamo i karakteristke odsutnosti rodno osjetljivog jezika) možda zvuče bezopasno, ali nesvjesno oblikuju način na koji te grupe doživljavamo u stvarnom životu.
Kada se neka zajednica kroz humor stalno prikazuje kao nesposobna, inferiorna ili smiješna, to postaje kolektivna percepcija, a iz percepcije lako nastaje diskriminacija (različiti vidovi isključivanja) a iz diskriminacije jako je kratak put do govora mrženje sa jasno vidljivim, po život opasnim, posljedicama. Jer, ako su odrđene grupe „drugačije“ od dominatne one su sigurno nešto što nas ugrožava! A nešto što nas ugrožava – to je dozvoljeno eliminirati?!
Teorije zavjere i govor mržnje – između paranoje i mržnje
Ko ne voli dobru teoriju zavjere? Zvuče intrigantno, izazivaju sumnju u zvanične narative i često djeluju kao „otvaranje očiju“. Ali problem nastaje kada teorije zavjere postanu način da se određene grupe demonizuju.
Priče o tome kako „određena grupa tajno upravlja državom i kontroliše ekonomiju“ nisu samo neutemeljene – one su opasne. Takve tvrdnje stvaraju nepovjerenje, podstiču mržnju i mogu voditi ka nasilnim reakcijama. Kada teorije zavjere ciljaju određenu etničku, vjersku ili političku grupu, one prestaju biti samo bizarne priče i postaju alat za dehumanizaciju.
Seksizam u jeziku i govor mržnje – barijere koje ne vidimo
Ponekad ne moramo izgovoriti uvredu da bismo nekoga diskreditovali. Dovoljno je način na koji govorimo o ženama i muškarcima.
Žena na rukovodećoj poziciji često će biti opisana kao „hladna“ ili „previše ambiciozna“, dok će se muškarac na istom položaju nazvati „odlučnim liderom“. Ova razlika u jeziku nije slučajna – ona odražava duboko ukorijenjene stereotipe o tome šta se očekuje od žena, a šta od muškaraca.
Humor tu ponovo igra ulogu. Šale poput: „Koja je razlika između žene i kompjutera? Kompjuter trebaš samo jednom uputiti!“ možda se doživljavaju kao bezazlene, ali doprinose normalizaciji seksizma. Kada se takve izjave ponavljaju, društvo nesvjesno internalizuje ideju da su žene manje sposobne, što otežava borbu za ravnopravnost.
Prepoznavanje govora mržnje nije uvijek lako, ali je važno. Humor, teorije zavjere i svakodnevni jezik oblikuju način na koji percipiramo svijet – a time i način na koji se ponašamo prema drugima.
Govor mržnje u BiH je kažnjivo djelo!
Više o govoru mržnje i zaprječenim kaznama možete saznati klikom na link – Šta je govor mržnje, zašto je važno boriti se protiv svih oblika govora mržnje, kako se boriti i prijaviti govor mržnje?
Sljedeći put kada čujete „bezazlenu šalu“ ili tvrdnju koja upire prstom u određenu grupu, zastanite i zapitajte se: da li je to samo šala – ili način na koji se mržnja normalizuje?
