Prije sedam godina počela je priča o izgradnji dvije zgrade socijalnog stanovanja u tuzlanskim naseljima Solina i Miladije. U njima su trebale biti smještene osobe koje su živjele u kolektivnom centru Mihatovići, tada najvećem u BiH. Iako je veliki broj porodica tada dobio ključeve novih stanova, u izbjegličkim kućicama je još 20 porodica koje su ostale bez obećanih stanova.
Samohrana majka Adisa sa svoje četvero djece ovako živi već četiri godine. Godinama se bori pronaći bolji i uslovniji smještaj za svoju porodicu, posebno zbog činjenice da je jedno od njene djece podvrgnuto već trećoj operaciji tumora grla. Iako je ispunila sve uslove i dobila odobrenje za smještaj u novoizgrađenu zgradu u Solini, do useljenja nikada nije došlo.
„20 molbi je upućeno gradonačelniku, dok je bio Jasmin Imamović. On je odgovorio na moju molbu i naredio da se adaptira ili da se ja izmjestim u drugi smještaj jer imam bolesno dijete. Niko nije reagovao, otišla sam s tim papirom oni su mi rekli da mi nemaju dati drugi smještaj. Svaki mjesec krečiti, popravljati cijevi, razmišljati da li ćemo se zapaliti ili će nam se nešto desiti… Mi tako živimo ovdje“, priča nam Adisa Dropić.
Porodice ostavljene same
Projektom teškom osam miliona KM trebao je biti osiguran smještaj za porodice iz kolektivnog smještaja u Mihatovićima.
„U januaru 2021. godine useljeni su korisnici u 100 stanova u Solini i sa svima su potpisani ugovori o najmu i zapisnici o useljenju. Realizacijom projekata koji su imali za cilj zatvaranje izbjegličkog naselja Mihatovići o čemu je donesena i odluka Gradskog vijeća. Jedan dio korisnika iz izbjegličkog naselja Mihatovići je riješen smještajem u Kuće Holandske vlade u Slavinovićima i Solini“.
Mi smo danas posjetili 20 porodica, koje su nadležni „riješili“ smještajem u kuće holandske vlade. Od tih 20 porodica, 30-ero je djece za koje nam kažu da prečesto borave u bolnicama zbog bolesti disajnih puteva, koje je uzrokovala vlaga u ovom smještaju.
„Puše sa svih strana, ima mema, porazbolijevasmo se. Moje dijete ima bronhitis koji prelazi u astmu… Stvarno je teško“, govori nam Munira Muminović.
Borba bez kraja: „Neću odustati zbog svoje djece“
Umorni su od pokušaja da privuku pažnju onih koji bi mogli riješiti ovaj problem. Međutim, Adisa Dropić poručuje da od svoje borbe neće odustati.
„Tražiću i boriću se do kraja. Ne zbog sebe nego zbog svoje djece. Ja nisam jedina. Ovdje ima 20 porodica sa puno djece, samohranih roditelja, koji žive od socijalne pomoći, bolesni su, ne mogu da rade. Da li oni mogu svaki mjesec krečiti, krpiti ovo sve što ste vidjeli, a vidjet ćete i gore, u čemu ljudi ovdje žive i kako žive“, kaže Adisa.
A zaista smo i vidjeli gore. U još jednoj od kuća živi šestočlana porodica- Šuhreta Mušanović, koja boluje od bolesti disajnih puteva sa svoje petero djece.
„Kamaru lijekova pijem, socijalu nisam dobila četiri mjeseca, nema odakle šta uraditi. Evo, stavili su ovaj stiropor, sećija mi otišla, odakle meni pare da ja to ponovo kupim? Djeca imaju bronhitis, stalno su kod doktora, više para damo za doktore nego što pojedemo i popijemo“, kaže Šuhreta Mušanović.
Pored liječničkih troškova, veliki novac iziskuje i održavanje ovih trošnih kućica. Amir Salkić, porijeklom iz Zvornika, došao je ovdje prije četiri godine sa svoje dvoje djece. Izdvojio je već dosta novca za popravke, a još uvijek im se ne nazire kraj.
„Dotad sam živio u Kuli, u drvenim barakama, hiljadu puta uslovnijim i boljim od ovih kuća, bilo je i toplije. Prošle godine sam uložio preko tri hiljade unutra. Ovo je katastrofa ovdje, ovo nije ni za stoku, a kamoli za ljude“, govori Amir Salkić.
Dok nadležni tvrde da su problemi riješeni, porodice u kolektivnim centrima i dalje žive u neuslovnim kućama, boreći se s vlagom, bolestima i neizvjesnošću. Njihova svakodnevica je ovo. I čekanje na obećanja koja nikad nisu ispunjena.
