Svakog jedanaestog u mjesecu na Trgu slobode u Tuzli, tišina govori više od riječi. Tamo stoje žene, majke, sestre, supruge. Sa tugom u očima ali sa snagom koja prkosi vremenu i zaboravu.
Došla je danas kao što dođe svakog mjeseca i Ajka. U ratu je priča nam, izgubila supruga, djecu i više od 30 članova porodice.
Kaže da je sa 80 godina pamćenje više ne služi najbolje ali da sjećanje na njih ne može da izgubi. Ne blijedi, njih ne zaboravlja. Pravdu traži tri decenije.
„ Mi moramo hodati i tražiti svoje najmilije pa šta Bog da. Imali smo nadu ali smo je izgubili“, rekla je u izjavi za RTV Slon Ajka Husić, majka.
U rukama fotografije. U srcima bol, ali i ponos jer ove žene nisu samo majke žrtava. One su simbol otpora zaboravu. One su majke Srebrenice. Na ovaj dan, one podsjete svijet da još uvijek traže pravdu, istinu i mir za duše najmilijih.
„ Naši su vapaji, vapaji porodice da pronađemo kosti svojih najmilijih i da se kazne počinioci zložina i genocida. Jako je bitno da se kazne da se nikada nikome Srebrenica ne dogodi. Želimo mir, suživot, normalan život i da se ovo nikad više ne vrati“, navela je Nura Begović, predsjednica Udruženja “Žene Srebrenice”.
U njihovoj šutnji sabrane su godine čekanja, dani tuge i noći bez sna. Njihova borba traje tri decenije i nije prestala, jer nestali i ubijeni nisu zaboravljeni a nepravda kažu, nije ispravljena.
„ Šta nam ovo sve rade da se već jednom ne pronađu svi naši koji su nestali? Koščica, bilo šta. Da mi njih sahranimo, da znamo da su tu i da im možemo otići. Ovako svakog 11. ista tuga“, istakla je Nura Mekanić, majka.
Njihovu borbu za pravdu nastavit će mlađe generacije. Kažu, puni elana i želje da se genocid u Srebrenici nikada ne zaboravi – oni će opominjati.
“ Došli smo ovdje da podržimo I da se zna I da se nikada ne zaboravi. Važno je da I ostali imaju svijest I da se ne može niko protivit tome I da se zna da je to nešto što je bilo”, rekla je Sarah Kurtalić, učenica Gimnazije “Meša Selimović” Tuzla.
Sa današnjeg okupljanja poslana je poruka i upućen apel da porodice daju saglasnost na ukop žrtava koji su identifikovani ali zbog manjeg broja posmrtnih ostataka nemaju saglasnost za to. Takvih je oko 150 a za oko 1.600 tijela nestalih ’95. godine se još uvijek traga.
U vremenu kad se istina pokušava utišati, njihova tišina odzvanja još jače. I svaki jedanaesti, podsjećaju nas da je naša dužnost pamtiti. Da se ne zaboravi. Da se ne ponovi.
