Rupe na cesti kriju potencijalnu opasnost. Dolaskom proljeća, vozači umjesto da odahnu nakon zimskih uslova, suočavaju se s novim izazovom, oštećenim cestama prepunim rupa. Čim se snijeg otopi, otkrivaju se posljedice mjeseci niskih temperatura, smrzavanja, posipanja soli i svakodnevnog opterećenja vozilima. Ceste postaju prošarane udubljenjima i pukotinama koje nisu samo neugodnost, već i realna prijetnja sigurnosti svih učesnika u saobraćaju.
Najveći problem nastaje kada padne kiša. Voda ispuni oštećenja na cesti, maskirajući ih, pa vozači često ne mogu procijeniti dubinu ili čak ni primijetiti da se ispod površine nalazi rupa. U vožnji, jedna pogrešna procjena i prolazak preko takvog mjesta može dovesti do oštećenja točka, felge, amortizera, pa čak i izazvati gubitak kontrole nad vozilom, naročito pri većim brzinama.
Iako je problem izražen svake godine, mnogi se pitaju zašto su naše ceste u ovako lošem stanju već s prvim znacima proljeća. Odgovor se krije u načinu kako su ceste građene, ali i kako se (ne)održavaju. Tokom zime, voda koja se slijeva u mikro-pukotine u asfaltu smrzne se čim temperature padnu ispod nule. Led se širi i pritišće okolni materijal, stvarajući dodatna oštećenja. Taj proces se može ponavljati više puta tokom jedne zime, i svaka nova runda smrzavanja dodatno slabi konstrukciju puta.
Na sve to, dodajmo i hemikalije i so koje se koriste za posipanje cesta. Iako one pomažu u borbi protiv poledice, dugoročno nagrizaju asfalt i ubrzavaju njegovo propadanje. Kada tome pridodamo i težinu vozila, posebno kamiona i autobusa, jasno je zašto su mnoge ceste, naročito lokalne i manje prometne, na proljeće u katastrofalnom stanju.
No, možda najveći problem nije sama pojava rupa, već način na koji se s njima postupa. U mnogim slučajevima, popravke se rade privremeno – popularno nazvano “krpljenje”. Umjesto da se cjelokupni sloj asfalta sanira, rupe se popunjavaju na brzinu, često bez ikakve podloge ili pravilnog vezivanja s okolnim materijalom. Takve zakrpe rijetko izdrže više od jedne sezone, pa se svake godine vozači suočavaju sa istim problemima na istim mjestima.
U razvijenim zemljama, pristup je znatno drugačiji. Planiranje sanacije cesta kreće mnogo ranije, koriste se kvalitetniji materijali i sofisticirane metode, a preventivno održavanje se provodi tokom cijele godine. Osim toga, sistem prijave oštećenja na cestama je funkcionalan, a reakcije komunalnih službi brze. Kod nas se, nažalost, na ozbiljne sanacije čeka mjesecima, a vozači su ti koji snose trošak svakog udara u rupu.
Za vozače, jedino rješenje je oprez: usporavanje vožnje u kišnim uslovima, držanje većeg odstojanja i izbjegavanje vožnje preblizu ivici kolovoza gdje se oštećenja češće pojavljuju. No, individualna pažnja nije dovoljna. Potrebne su sistemske promjene, redovnije kontrole stanja puteva, brža i kvalitetnija sanacija, te veća odgovornost institucija koje upravljaju putnom infrastrukturom.
Proljeće bi trebalo biti sezona olakšanja za vozače, a ne sezona zamki. Dok se to ne promijeni, svaka lokva ostaje potencijalna opasnost. A cesta, borba živaca i trapova.
Možda Vas zanima da pročitate i ovo:
Tuzla nastavlja sa infrastrukturnim projektima, u fokusu sanacija puteva
Stižu praznici: Šta se smije nositi preko granice a koja su ograničenja?
