Uskrs je centralni blagdan cjelokupnog kršćanstva. Godišnji spomen na ključne događaje koje opisuje Novi Zavjet, a tiču se usuda Isusa iz Nazareta, njegova života, propovijedanja, uhićenja, raspinjanja i ponovnog pojavljivanja živog, slavi se kao centralni liturgijski, dakle obredni, ali i kao provocirajući osobni spomen na Božje učešće u životu čovjeka, svijeta, kulture, civilizacije, politike, ekonomije i svega onoga što obilježava naše postojanje i djelovanje danas.
Gvardijan Franjevačkog samostana Tuzla fra Željko Nikolić uputio je Uskršnju čestitku koju prenosimo u cjelosti:
” Savremeno potrošačko društvo, a s njime i kršćani u Bosni i Hercegovini, naglašavaju i „slave“ Uskrs prvotno ističući njegovu obrednu ili folklornu dimenziju. T
a se dimenzija, potaknuta reklamnom mašinerijom masmedija, iscrpljuje u naglašavanju tradicionalnih običaja vezanih uz Uskrs: okupljanje obitelji, bogat blagdanski stol, bojanje jaja, isticanje konzumerističkih uskrsnih simbola koji više ili manje propagiraju „tržišnu religiju“, a ne Isusovu, odnosno Božju poruku čovjeku i svijetu, a koja se krije u simboličkim događajima Četvrtka, Petka, Subote i samog Uskrsa.
Crkva svojom liturgijom, dakle ozbiljnim obrednim slavljima ovih dana, izriče i naglašava drugu, važniju i osobnu, vjerničku i provokativnu stranu događaja „muke, smrti i uskrsnuća Isusa iz Nazareta“.
Obredi i biblijski sadržaj Velikog Četvrtka, Velikoga Petka, Uskrsnoga bdjenja na Veliku Subotu te samog Uskrsa prevode i uprisutnjuju u današnjem rastrganom svijetu Božju intervenciju u čovjekovu malenost, u čovjekove strahove i radosti, u njegove mržnje i ljubavi, u beznađe i besmislenost njegovih projekata mržnje, ratova, nerazumijevanja i lutanja.
Centralna poruka uskrsnih događanja, oživljena i uprisutnjena danas i ovdje u našoj zemlji i našem gradu, mogla bi se prevesti u nekoliko, biblijski i vjernički gledano, provocirajućih izričaja.
Ponajprije, traumatično iskustvo Isusovih učenika i učenica, a koji su poslije tragedije Velikog Petka izgubili svaku nadu da će „riječi i djela“ njihova učitelja Isusa promijeniti svijet i odnose u njemu, pretvorilo se u oslobađajući doživljaj njihova života i njihova svijeta:
„Naš Učitelj je živ!“ Slično traumatično iskustvo Isusovih učenika i učenica danas, ovdje, u BiH i našem gradu, potrebno je takve vjere, takvog susreta i uvjerenja da je Isus živ i da želi ozdraviti i osloboditi naše živote od svih okova straha i robovanja.
Čovjeka, naime, u našem mnogostruko podijeljenom i nefunkcionalnom društvu sapinju i zarobljavaju nedosljedne i neodgovorne nacionalne i ine politike i političari, nerijetko njima servilne vjerske institucije i službenici, nepravedni i anakroni državni ustroj, neracionalni i nepravedni ekonomski poredak, sveopća korupcija i strukturalna nepravda, iseljavanje i usidrenje besperspektivnosti i beznađa u sve pore našeg života.
Obveza je kršćanina, s iskustvom „živoga Učitelja“, nikad ne prestati vjerovati da se iz svih nabrojanih okova našeg zajedničkog života može zakoračiti u novi, drugačiji, pravedniji, Isusov i Božji svijet.
Nadalje, sjećanje na Isusovu, Božju patnju i solidarnost s čovjekom u njegovim patnjama otvara mogućnost stvaranja nove paradigme međusobne solidarnosti u patnji sa svakim čovjekom na svijetu, ali i s patnjom pojedinaca i naroda u našem mikroprostoru, gdje se od patnji i stradanja „mojih“ prave različite redovito nacionalno-religijski određene ideologije, koje „drugog“ isključuju iz vida.
Stvara se „mitologija vlastitog stradanja“, a iz nje onda i mržnja prema drugome, koji je redovito kod nas u BiH druge nacionalnosti ili drugačije vjerske orijentacije. Uskrs, koji unutar kršćanskog razumijevanja označava osmišljavanje patnje, trebao bi barem onima koji vjeruju u Isusa Raspetog i Uskrsnulog razbiti iluzije o nevinosti i čistoći vlastitih kolektivnih mitologija o ispravnosti „mojih“ nasuprot „izopačenosti i krivnji“ drugih.
Ova poruka Uskrsa je ključna i može biti ozdravljujuća za reintegraciju i toliko pominjano pomirenje međusobno isključivih i posvađanih etničkih i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini.
Na taj način uskrsno događanje izlazi iz strogo konfesionalnih granica kršćanstva i postaje, ako ništa više, vapaj za prepoznavanje te i takve božanske „solidarnosti u patnji“ koja je potrebna i nužna u novom komponiranju našeg zajedničkog života u ovoj zemlji.
Kao član franjevačke zajednice koja u svom prezimenu nosi ime ove zemlje, provincije Bosne Srebrene, kao propovjednik teologije pomirenja Franje iz Asiza, kao brat koji poruku oslobađanja i otkupljenja čovjeka i svijeta vidi u Učitelju iz Nazareta, koji je i sad živ među nama, želim svim ljudima, osobito kršćanima našeg grada i cijele Bosne i Hercegovine, poželjeti sretan i blagoslovljen Uskrs.
Neka Bog, koji je u uskrsnulom Kristu svijetu iznova dao nadu u pobjedu dobra, mira, solidarnosti, ljubavi, poštenja i zajedničkog života, u vaše živote izlije svoj blagoslov. Mir i dobro”, stoji u čestitci.
