Iako se ponekad čini da znamo sve o genocidu u Srebrenici, svakog 11. jula čujemo nove, potresnije priče. Svjedočanstva koja prenose preživjele žrtve genocida uglavnom nikoga ne ostave ravnodušnim. Jednu takvu priču naša ekipa je zabilježila tokom razgovora sa onima koji su prije 29 godina posljednji put vidjeli svoje najmilije. Posljednjih riječi svojih članova porodice sjećaju se i danas.
_____________________________________________________________
“Došao je, javio nam i rekao da se pakujemo, i ta posljednja sjećanja su na naše rastanke” – Zehra Velić Mehmedović
Tužna priča Zehre Velić Mehmedović počinje 1993. godine, kada je kao devetogodišnjakinja posljednji put vidjela oca. Zajedno sa majkom i bratom, te godine izbjegla je u konvoju prema Tuzli, a sa ocem se čula povremeno, preko pisama Crvenog križa ili preko radio amatera, dok nije ubijen.
Posmrtni ostaci Zehrinog oca pronađeni su u sekundarnoj grobnici Glogova, oko 50 kilometara od mjesta na kojem je posljednji put viđen.
„Ovdje je ukopan moj otac Zejnil Velić, koji je identifikovan 2002. godine a ukopan u prvoj dženazi u martu 2003. godine. On je ‘95 kada je Srebrenica pala krenuo sa svojom braćom preko šume i ustvari prešao je samo ovaj prvi dio puta, kako mi imamo informacije do Kameničkog brda, gdje je izgubio kontakte sa svojom braćom”, ispričala je za RTV Slon Zehra Velić Mehmedović.
Ukopala je i mnogobrojnu rodbinu, a sjećanja na oca i tri decenije kasnije bude teške uspomene. Njene amidže uspjele su se spasiti.
„Te ’93 godine kada smo mi dobili informaciju da dolaze konvoji koji prevoze civile na teritoriju Tuzle i otac je došao po nas, pošto je on bio nastavnik u to vrijeme, pokušavala se formirati i škola, a jedno vrijeme je radio i u bolnici, tako da je imao te informacije, i uvijek je bio van kuće“, kaže nam.
Mezar oca, Zehra posjećuje pred svaki 11. juli zajedno sa porodicom. Kaže da je teško vidjeti sve te mezare osoba koje je do neki dan poznavala, ali dodaje, živjeti se mora.
Kao djevojčica, Zehra kaže da joj je bilo nezamislivo da neko može učiniti takvu okrutnost. Godine su prošle a činjenicu da oca više nema, teško je priznala.
„Te ustvari činjenice, naučite živjeti sa njima. Prihvatite ih kao sastavni dio vašeg života. Lično za mene, sva ta moja priča, i priča o ocu i sva ta situacija u kojoj smo se našli. Mama nas je tako odgajila da nam to bude motivacija u životu, podstrek za uspjeh, da budemo bolji ljudi“, kaže Velić Mehmedović.
Učiti djecu o Srebrenici i podsjećati ih na stradanja, imperativ je kojim se svi moramo voditi, smatra Zehra, jer naši najmiliji trebaju znati šta se desilo u Potočarima 11. jula.
„Jer iznova evo imam i ja svoju djecu, koja me iznova pitaju i kojima trebamo isto tako objasniti, šta se to desilo i onda nekako vraćamo se iznova i iznova u tu priču. Opet kažem i neka je tako, ne treba da budemo nešto što će postati rutinska svakodnevnica, nego nešto što je svježa priča koja treba da bude podsticaj za dobro“, zaključila je Zehra Velić Mehmedović.
Danas, Zehra je uspješna žena, doktorica i majka. Svaki juli joj je težak, jer budi sjećanja na kolonu spasa, konvoje i oca.
Autor: RTV Slon/ Adin Jusufović
