Statistički podaci s početka godine pokazuju povećanje broja zaposlenih u Federaciji Bosne i Hercegovine. No, kada su u pitanju osobe sa invaliditetom pomaka skoro da i nema. Uprkos sve evidentnijem nedostatku radne snage, osobe sa poteškoćama u razvoju i dalje nisu poželjna radna snaga. To je na svojoj koži iskusio i Elvir. Kao osoba sa invaliditetom svakodnevno se nosi sa savladavanjem fizičkih barijera, no ono što ga pogađa su barijere u glavama ljudi, diskriminacija i osporavaje njegove sposobnost za rad.
„Ja moram reći da je moje iskustvo za zapošljavanje isključivo vezan za fond za zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Nažalost bez tog fonda, to bi bilo mnogo teže, a ja mislim da se pogotovo danas na tome mora raditi, da osobe sa invaliditetom budu mnogo konkurentnije na tržištu rada i kroz zakonski okviri, da se oni urede, posebno zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Nažalost, prednacrt zakona koji je trenutno aktuelan to baš ne obećava najbolje, zato smo danas tu kako bi nešto uraditi za naredni period“ izjavio je Elvir Čorhodžić mreža organizacija i udruženja “Moje pravo” FBiH
I Enisa dijeli istu priču kao i Elvir. Zbog svoje bolesti godinama je bila vezana za postelju. Kaže da su to bili bolni i ponižavajući trenutci. Konkurisala je na mnoge poslove, ali bi poslodavci samo odmahnuli glavom, a njen CV bi nestao.
„Moja životna priča je specifičan slučaj. Određena oboljenja su me snašla, ali ja se nekako borim. Prihvatila sam sve svoje bolesti i nastavila da živim. Puno znači kada imamo posao, kada imamo obavezu, tada nemam puno vremena da mislim o tome. Ali naravno, ne krijem, motivišem druge osobe da se pokrenu, da ne padaju u depresiju.“ kazala je Enisa Mukinović Musić iz RESET organizacije.
Praksa pokazuje da poslodavci radije posežu za zapošljavanjem stranih radnika, dok za osobe sa invaliditetom rijetko kada ima slobodnog radnog mjesta. Samo rijetki uspjeli su se zaposliti u firmama i preduzećima koja nisu u uskoj vezi sa udruženjima koja promovišu prava osoba sa invaliditetom, odnosno nevladin sektor.
„Nažalost taj broj zaposlenih stagnira. Nedostatak je radne snage i mislim da je krajnje vrijeme da prepoznamo potencijal koje imaju osobe sa invaliditetom. Sa druge strane, postoji zakonska obaveza, da zapošljava takve osobe no po svim statističkim brojkama to se ne dešava. Mnogi poslodavci radije će platiti kaznu nego zaposliti osobu sa invaliditetom“ rekao je Samir Arnaut službenik za ljudska prava OESC Tuzla.
Današnja radionica kreirana je s ciljem da osnaži članove raznih udruženja, socijalne radnike, pravnike i stručnjake, te da ih poduči kako da efektivno grade inkluzivnije društvo.
„Ono što ćemo vidjeti kroz analizu je da entiteti ne prate međunarodne standarde, ne stavljaju volju i fokus pojedinca, nego neko odlučivanja o osobama sa invaliditetom sa aspekta tuđe volje“ izjavila je Ana Kotur – Erkić pravnica i aktivistica za ljudska prava manjinskih i marginaliziranih grupa.
Uprkos donošenju raznih planova, akcija i odredbi, status osoba sa invaliditetom se ne popravlja. To ističe i Vahidin, koji se nada da će uskoro doći do otvaranje centra za rad namijenjenog osobama sa invaliditetom.
„Mi trenutno imamo i jedan prednacrt o zapošljavanju koji i ovaj loš zakon iz 2010 dodatno pogoršava situaciju. Mi smo skupštini Tuzlanskog kantona poslali primjedbe i nadamo se da će biti usvojene posebno u smislu da se u našem kantonu otvori radni centar kao vid radnog zapošljavanja osoba sa najtežim oblicim invaliditeta i intelektualnih teškoća“. rekao je Vahidin Nurkić predsjednik udruženja građana “Imam pravo”.
Sa današnjeg okruglog stola poručeno je da, mi zdravi, barem na par minuta, začepimo uši ili prekrijemo oči kako bi osjetili kako je hodati u cipelama onih od kojih često skrenemo pogled.
