Svjetski je dan Brajevog pisma kojim se služe slijepe i slabovidne osobe. U Tuzli je ovaj datum obilježen promocijom taktilne slikovnice ”Mačak Krešo se pita: koje je boje srce moje” Jasmine Kos.
Sa zatvorenim očima, mališani iz vrtića ”Lastavica” pokušali su prepoznati predmete ili životinje iz slikovnice namijenjene za slijepu i slabovidnu djecu. Dio je ovo igrokaza i prezentacije taktilne slikovnice ”Mačak Krešo se pita: koje je boje srce moje” Jasmine Kos. Odrasli, studenti Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta im na ovakav način žele približiti život djece koja uče Brajevo pismo sastavljeno od tačkica, kako ih nazvaše mališani.
”Jednog toplog dana, mačak Krešo stajao je na prozoru stana. Kujica Milica hrkala je i sanjala svašta pa je Kreši mogla proraditi mašta”, djelić je onoga što je na Brajevom pismu u slikovnici.
Prezentacija taktilne slikovnice organizovana je povodom Svjetskog dana Brajevog pisma kojim se služe slijepe i slabovidne osobe. Iz Udruženja građana oštećenog vida Tuzla ističu da su rijetki sadržaji dostupni ovoj populaciji, a posebno djeci.
”Štampanje na Brajevom pismu se rijetko radi, vjerovatno iz razloga skladištenja velike količine pisanog materijala i njegove veće cijene u odnosu na standardne udžbenike”, navodi Tifa Tučić, izvršna direktorica Udruženja građana oštećenog vida Tuzla.
Upravo je nedostatak udžbenika i slikovnica na Brajevom pismu, podstakao autoricu da svoje pisano djelo prilagodi ovoj populaciji. Tome su doprinijeli, priča nam, i rezultati istraživanja koje je provela na 600 ispitanika, učenika 4. razreda osnovnih škola i njihovih roditelja u Hrvatskoj.
”Rezultati su ustvari poražavajući i podstiču nas da radimo ovakve projekte kada god imamo priliku za to. Svako četvrto dijete kaže da mu je neugodno u blizini ili komunikaciji sa osobama sa teškoćama u razvoju ili osobama sa invaliditetom, više od 25 posto djece bi iz dobre namjere napravilo pogrešno, samo uzelo slijepu osobu pod ruku i prevelo je preko ceste bez da je pita treba li joj u tome kakva pomoć, ni roditelji nisu ništa bolji”, kaže Jasmina Kos, autorica slikovnice.
Bolji pokušavaju biti studenti. Na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Tuzli govore o slijepim osobama, a pojedinci poput Ajle Karić, provode aktivnosti koje bi im olakšale život.
”Mislim da ćemo biti mlada nada koja će dalje taktilne slikovnice izrađivati. Ja sam u pripremi, pišem jednu knjigu za slijepe i slabovidne osobe, nadam se da ću moći izdvojiti neka sredstva kako bi napravila taktilnu slikovnicu za buduće generacije”, ističe ona.
Za buduće generacije je i slikovnica ”Mačak Krešo se pita: koje je boje srce moje”. Autorica navodi da je ponudila svoje resurse i podršku nadležnima u ministarstvima u našoj zemlji, kako bi ova slikovnica bila dostupna svima, ali razumijevanja nema.
”Fali volje. Sumnjam da novaca za to nema, jednostavno fali prepoznavanja da je ovo konkretna stvar temeljem koje možemo učiti djecu kako da stvaraju bolje društvo za sve”, naglašava Kos.
Za sve bi bolje bilo i da ima preciznih podataka o broju slijepe i slabovidne djece u Tuzli, Tuzlanskom kantonu i BiH. Nažalost, kako navodi Tučić, čak i roditelji prave greške pa ne žele učlaniti djecu u udruženja slijepih i slabovidnih, pribojavajući se etiketiranja. Vjeruje da će čestom pričom o ovoj populaciji, stigma nestati, i da će uskoro postojati registar slijepe i slabovidne djece.
