Sport u inkluzivnoj nastavi je malo zastupljen. Iako se o inkluziji dugo govori, u praksi je malo toga urađeno. Potvrđuju to oni koji rade sa djecom sa smetnjama u razvoju. Upućivali su inicijative da se to mijenja, no nema pomaka. Promicanje inkluzivnosti je uglavnom kroz sportske turnire, a jedan takav je održan u Tuzli.
Na malonogometni turnir u Tuzli, Almir Mehić je došao s jasnim ciljem, da da gol i njegova ekipa pobijedi. Voli nogomet, a još više košarku. Najviše ga raduje druženje sa prijateljima na ovakvim manifestacijama.
”Dobro se slagati sa svima, da se igra u društvu, nekako mi zabavnije. Idem na svaki turnir. Nekad izgubim, nekad pobijedim”, kaže Almir.
Pobjeda je učesnicima turnira cilj, a želje za postizanjem gola nije nedostajalo. Na turniru u Tuzli učestvovale su osobe sa teškoćama u razvoju iz nekoliko nevladinih organizacija.
”Ova djeca su dosta šikanirana. Mi na ovaj način, kroz inkluziju želimo da ih uvedeno u normalne sisteme života. Kod nas nema puno ekscesa, ako i sudija pogriješi oni to sve prijateljski shvaćaju, tako da su oni jako dobri i pozitivne osobe”, ističe Tihomir Pavličević, predsjednik KSS ”Sunce” Tuzla i organizator turnira.
S pozitivnim mislima i željom da im uljepšaju dan, na turnir su došli studenti, te mladi fudbaler Slobode Kenan Dervišagić. Kaže, sport i jeste prilika za jedinstvo svih ljudi.
”Želimo dati podršku svim ovim dječacima, da se svi fino zabavimo, sport nas sve ujedinjuje, kao što smo mi na terenu ujedinjeni u klubu, tako i oni trebaju da budu s nama, da osjete kako je to”, navodi igrač FK Sloboda.
Jedinstva ipak nema o inkluzivnoj nastavi u svim dijelovima naše zemlje. Naprimjer, Kanton Sarajevo i Tuzlanski kanton se umnogome razlikuju, navode oni koji rade sa djecom sa smetnjama.
”Govorimo o sistemu obrazovanja o inkluziji u školama bez sportskog dijela. Kanton Sarajevo je već uveo taj program inkluzivnosti i oni su u velikom iskoraku u odnosu na Tuzlanski kanton”, naglašava Kada Delić Selimović, direktorica Specijalne olimpijade BiH.
O inkluzivnosti u školama se dugo govori, ali praksa ne pokazuje najbolje rezultate, priča nam organizator turnira koji je i nastavnik u školi.
”Većinom u škole se uvode na silu inkluzije, mada imamo probleme. Bune se roditelji zato što nastavnici odvajaju previše vremena sa tom djecom sa posebnim potrebama. Trebalo bi to na drugačiji način riješiti, da budu pratioci te djece, da više odvajaju vremena za tu djecu”, riječi su Pavličevića.
Inicijativa za izmjene planova i programa u školama je bilo, kaže nam Delić Selimović. Ali sluha nadležnih nije. Vjeruju da će sport biti uveden kao dio inkluzivne nastave u budućnosti, jer se njime pobjeđuju predrasude.
