Bol i tuga za ubijenima u genocidu je i nakon 28 godina teška, rane ne zarastaju. To je priča i Jasne Tuholjkić kojoj su ubijeni otac i dva brata.
Njihovi posmrtni ostaci su pronađeni i ukopani u Potočarima. Nekompletni. Kosti starijeg brata su pronađeni u pet različitih grobnica.
”Majka je bila živa tako da je zapamtila, dočekala da ukopa svoju djecu i muža, tako da je i ona u julu otišla. Evo sedam godina je kako sam i nju izgubila”, navodi ona.
Prisjeti se često trenutaka koje je provela s porodicom. Međutim, poslije 28 godina, Jasna kaže, neopisiva je tuga i bol za njima.
”Ne može se nikom opisati ko nije ovo doživo i dočekao, da u jednom danu pogubiš svoju porodicu, tri člana muška, bilo nas sedmero u kući, najedanput nigdje nikoga”, kaže Jasna.
I kod drugih sestara, majki, supruga su teška sjećanja i bol. Ono što boli je nedovoljno otkrivanja masovnih grobnica, negiranje genocida i iskrivljavanje istine. Posljednji primjer je prikazivanje preživjelih žrtava iz Podrinja kao da su srpske žrtve. Za rodbinu žrtava koje su na fotografiji, to je bio šok.
”To me šokiralo da ne znam šta reći, koji je to šok bio, za tu porodicu, za mene koja sam njihova snaha. Podsjećanje tih rana, šta mislite kako je njima bilo da iz Žepe izlaze sa kesama u ruci i troje djece, koja je to majka heroj”, priča Nura Mekanić, članica Udruženja ”Žene Srebrenice”.
Predsjednica Udruženja ”Žene Srebrenice” Nura Begović kaže da ne zna šta se više dešava, šta da se radi. Očekivali su reakciju visokog predstavnika.
”Pitamo se gdje su sankcije, smjene, zakon postoji. Širi se mržnja”, navodi ona.
Mržnja nikome nije dobro došla, poručuju članice Udruženja ”Žene Srebrenice” koje su se i ovog 11-tog mirnim protestom u Tuzli prisjetile svojih najmilijih ubijenih u genocidu.
