Zekija i Hava prijateljice su godinama. I njihovi sinovi Adnan i Muris bili su prijatelji, toliko dobri da su sve zajedno radili. Zajedno se igrali kao djeca, družili se, izlazili… Zajedno su i poginuli. Imali su tek po 15-16 godina. Mlada glava ne plaši se ničega, pa ni granata, tako se ni oni nisu plašili. Izašli su tog 25. maja 1995. godine da se druže, ali ih je ubila agresorska granata.
“Bili su ko braća, i pjevali zajedno i popit nekad, jedan bez drugog nisu ništa i htjeli su istu školu upisat. Uveče nisu bili skupa, moj sin je bio sa drugim društvom i djevojkom i kad je pošao kući sreo je Adnana, tačno na Kapiji kod šahta. Pozdravili su se i u tom pozdravu su poginuli”, kazala nam je Hava Fatušić, majka Murisa Fatušića.
Riječi je, kaže Zekija, Adnanova majka, sve manje, a bol je sve jača.
“Znači nakon 28 godina mi samo pratimo, pratimo, rođendane, koliko bi imala unučadi do sad, ne mogu vam opisati, to znaju sve majke koje su izgubile, nije samo mi i Srebreničanke, znaju kako je izgubiti dijete”, priča Zekija Beganović, majka Adnana Beganovića.
Mezar svog djeteta na ovaj njima najteži dan, obišli su i Dženana i Faruk Ponjavić. Sjećaju se da su nekada s njim šetali Slanom Banjom, a danas dolaze gledati ga na fotografiji uklesanoj u kameni nišan.
“Nešto posebni osjećaji naviru i sjećanja i dobro je da naviru jer kad se čovjek sjeća onda se sjeća i njegovog odrastanja. Ja sam odavdje šetao s njim”, kazao je Faruk Ponjavić, otac Rusmira Ponjavića.
“Liježemo i ustajemo sa sjećanjem na njega. Dok smo mi živi i on će živjeti. Samo to mogu reći”, priča Dženana Ponjavić, majka Rusmira Ponjavića.
Tugu koju ovi roditelji, braća i sestre nose u svom srcu ne može niko opisati, pa ni oni, ali je vidljiva u njihovim pogledima, skupljenim rukama i uzdasima. Još je teže, kažu, što pravda nikada nije postignuta, što onaj koji je naredio ubistvo njihove djece slobodno hoda ulicama Srbije.
“Najveći je problem što sve stoji na mrtvoj tački, što se ništa ne rješava po pitanju Kapije, što se toliko stvari može uraditi, što se sve toliko potkriva. Idemo dalje, šutimo, neka se naslađuju oni koji su krivi slušajući moje riječi, a mi ćemo nositi svoju djecu u duši svojoj u sjećanjima sve vrijeme dok smo živi pa jedan dan će nas nestati, ali nastavit će neko drugi”, kazala je Zineta Hidanović, majka Alema Hidanovića.
Sjećanje na svoju mladost nastavit će nositi Tuzla i njeni građani, jer 71 mlada osoba nikada ne smije biti zaboravljena.
