Sa suzom u oku, s boli u duši, Bahra se prisjeća ubijene djece. Sin Jasmin joj je ubijen u Srebrenici 1993., a Senad na tuzlanskoj Kapiji 25. maja 1995. godine. Živi, kaže, samo što mora.
”To je sve kao da je jučer bilo. Rane ne zamlađuju nikad, a živjeti se mora, ne možeš nazohor da umreš, sad se približava i 25. maj, sve te podsjeti, sve ti dolaze najgore riječi, misli, ali šta ću”, kazala je za RTV Slon Bahra Hasanović, žrtva genocida.
Teško priča o genocidu u Srebrenici u kome su joj ubijeni i brojni članovi porodice i rodbine.
Sa mužem, trećim sinom i njegovom porodicom žive u Tuzli. Unučad su joj, veli, jedini razlog za život. Zamišljala je da će i od Jasmina i Senada imati unučad, a danas obilazi njihove mezare u Srebrenici i na Aleji mladosti.
”Ne mogu da se pomirim s tim da ih nema, sve mislim da su otišli negdje, pa da će mi doći”, navodi Bahra.
Vasviji su u genocidu ubijena tri brata i otac. Ukopala je njihove nekompletne posmrtne ostatke u Memorijalnom centru u Potočarima i zadovoljna je što ima priliku otići na mezar, a što mnoge majke, sestre i kćerke nisu dočekale.
”Brat Kemal je ukopan 2006., brat Ramo 2007. i brat Ismet i otac su pronađeni 2010. u Kamenici, čekali smo godinu i odlučili se da mati dočeka da i njih pokopa. Vjerujte drugačije je kad se ode, prouči, posjeti, drugačije se osjećate, imate osjećaj kao da su sa vama tu, kao da su živi”, rekla je Vasvija Kadić, žrtva genocida.
Za veliki brojem nestalih osoba i dalje se traga. Porodice i nevladine organizacije traže informacije o masovnim grobnicama, pronalazak njihovih posmrtnih ostataka i ukop.
”Moja poruka odavdje je da svi oni ljudi koji imaju u sebi ljudskosti da nam kažu informacije o našim najmilijim i da daju tačne informacije o masovnim grobnica i mjestima gdje su kosti naših najmilijih skrivene i gdje tamo truhnu, a mi ne znamo i patimo za njima”, istakla je Nura Begović, predsjednica Udruženja ”Žene Srebrenice”.
Mirnim protestom svakog 11. u mjesecu, članice Udruženja ”Žene Srebrenice” ukazuju na ono što dalje očekuju od nadležnih, ali i pokušavaju mladima ispričati priču o genocidu. Vjeruju da će nakon što živih svjedoka ne bude, mladi ovu priču prenositi sljedećim generacijama.
”Nekako ovdje svi zajedno doživljavamo i dijelimo bol sa majkama Srebrenice. Vjerujem da je njima jako teško, da naš mali doprinos ovdje i podrška njima, mnogo znači”, smatra Adna Dedić, učenica Medicinske škole Tuzla.
”Bio sam do sada tri puta na kolektivnoj dženazi, učesnik Marša mira 2019. godine odnosno onog Marša kojim su krenuli u proboj. Kada se tamo dođe, doživi se težina neka. Samim pogledom na nišane i uplakane majke koje budu tu, daje težinu tome”, dodaje Husein Ahmetović, učenik Medicinske škole Tuzla.
Za ovogodišnji ukop u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari do sada su spremni posmrtni ostaci 18 žrtava genocida, za koje su porodice dale saglasnost. U mrtvačnicama se nalaze nekompletni posmrtni ostaci oko 100 žrtava, ali se čeka potvrda porodica za ukop.
