Maila Hrustić se već 30 godina bori sa duševnim smetnjama. Teško djetinjstvo doprinijelo je da se suoči sa teškim problemima, te da u više navrata bude hospitalizovana u Klinici za psihijatriju. Osim teškog života, još veći problemi nastaju kada je Maila prije 12 godina izgubila sina. Danas ova žena živi potpuno drugi život, okružena ljudima koji dijele sličnu sudbinu i stručnjacima koji su joj pomogli da se oslobodi loših misli.
“Ja se liječim više od 30 godina u Klinici za psihijatriju. Imala sam teže zlostavljanje kao djevojčica dok sam živjela u Beču, tokom rata sam došla u BiH, pa sam otišla tamo da radim da pomognem porodici. Poslije sam se vratila u Bosnu i tada sam imala veliki nervni slom, to je bio šok za mene i nisam prihvatila prvi put hospitalizaciju, jer mi je sve to bilo čudno. Tokom vremena, ja sam prihvatila svoju bolest, nemam stigme, jednostavno to je za mene sada normalna bolest. To se svakom može desiti. Najbitnije je to prihvatiti onako kako jeste i da se potraži stručna pomoć jer ne može vam pomoći niko ko nije stručno lice”, kaže nam Hrustić.
Mnogo je onih koji se bore sa istim problemima, ali ne traže stručnu pomoć. Stručnjaci ističu da je mentalno zdravlje važno jednako kao i fizičko, te da su brojni faktori rizika koji mogu doprinijeti oboljenju.
“Brojni su faktori rizika, kao npr. siromaštvo, razne katastrofe, prirodne nesreće. Imali smo i pandemiju covid-a iz koje smo izašli sa narušenim mentalnim zdravljem. U cijelom svijetu je veći broj poremećaja koji imaju depresivne i anksiozne poremećaje”, kazala je prof. dr. Esmina Avdibegović, šefica Stručnog odbora Udruženja “Feniks”.
Liječenje osoba koje imaju problema sa mentalnim zdravljem može biti itekako uspješno, ali je problem stigmatizacija društva. Brojni ljudi se sa svojim duševnim smetnjama bore sami bez pomoći drugih.
“Zbog stigme i diskriminacije veliki je broj onih koji se ustručavaju da raže pomoć iz straha da ne budu etiketirani. Podizanje svijesti o mentalnom zdravlju je kontinuirani proces da se reducira stigma koja okružuje mentalno zdravlje, jer zbog silnih predrasuda pojedinci pate u tišini i ne primaju pomoć koja im je potrebna”, istakla je Sandra Mustafić, koordinatorica projekta “Organizaciono i institucionalno jačanje Feniksa s razvojem mehanizama održivosti”.
Upravo sa stigmom i predrasudama, pa čak i u svojoj porodici, godinama se borila i Ramiza Imširović, koja je kao djevojčica primijetila da ima određene probleme.
“Prestala sam pamtit, počela zaboravljat, dolazile su mi misli da se ubijem. Te sve simptome smo mi negirali, moja mama i ja, i ja se nisam liječila do 18-te godine kada su mi se pojavili glasovi i slike. U Feniks sam došla 2018. godine i ja sam se potpuno promijenila. Od ćutljive osobe postala sam komunikativna, pamćenje mi se vratila i danas sam jako društvena osoba”, priča nam Ramiza Imširović, članica Udruženja za uzajamnu pomoć u duševnoj nevolji TK “Feniks” Tuzla.
Osim Maile i Ramize, Udruženje “Feniks” broji još članova i svi oni uspješno se oporavljaju uz radno-okupacione terapije. Zbog toga je, poručuju iz Udruženja “Feniks” potrebno da se i vlasti uključe u rad institucija za mentalno zdravlje.
“Valjda će neko shvatiti da je mentalno zdravlje ugroženo u Bosni i Hercegovini, ali i u svijetu kako je navela Svjetska Federacija za mentalno zdravlje”, kazao je Vahid Đulović, predsjednik Udruženja za uzajamnu pomoć u duševnoj nevolji TK “Feniks” Tuzla.
Bilo podrške ili ne, iz Udruženja Feniks ističu da će se i dalje boriti i pomagati svojim članovima, jer kako kažu, svi oni su kvalitetne osobe, koje su se u jednom trenutku života suočili sa problemom sa kojim se može suočiti svako od nas.
